Nepoznati prorok Gâd

Biblijski prorok Gâd ne pripada među popularne i poznate. Pozadinski je i na prvi pogled nevažan prorok, ali ipak će obilježiti ključan korak u poodmakloj dobi uzor-kralja Davida. Kolikogod on bio nepoznat tri njegove rečenice ulaze u Sveto pismo (1 Sam 22,5; 2 Sam 24,13.18); štoviše dvije će biti ponovljene u drugom izvještaju (1 Ljet 21,11s.18).

“Nemoj ostati u svome skrovištu, nego idi i zađi u zemlju Judinu.”
“Hoćeš li da dođu tri gladne godine na tvoju zemlju, ili da tri mjeseca bježiš pred svojim neprijateljem koji će te goniti, ili da bude tri dana kuga u tvojoj zemlji? Sada promisli i gledaj što da odgovorim onome koji me poslao!”
“Idi i podigni Jahvi žrtvenik na gumnu Araune Jebusejca!”

Ime nosi po sinu Izraelova praoca Jakova, sedmome po redu, kojemu ime Lea objašnjava: Sreća. “Došla je sreća” veli ona kratko i jasno (Post 30,11), podsjećajući na bliskost i dragost koju majka izražava djetetu govoreći: “Srećo moja!”. To je, dakako, ujedno ime cijeloga jednoga Izraelova plemena. Mogli bismo ga prevesti kao Srećko ili Felix.

Gâd je čovjek koji ima uvid u stvari, on motri i promatra; bit će mudrac i vidjelac u kraljevoj službi (hebr. חזה 2 Sam 24,11; 1 Ljet 21,9; 29,29; 2 Ljet 29,25). Od prve epizode u kojoj se pojavljuje, već za Davidove mladosti, Gâd se u Bibliji odlikuje jednoznačnim naslovom “prorok” nabi’ (hebr. נביא 1 Sam 22,5) koji određuje njegovu važnost i zadaću. Njegova vjerodostojnost u tekstu je osvjedočena i onim što možemo nazvati “proročkom osobnom iskaznicom” – izvještajem o dolasku Božje riječi: “I dođe mu riječ Gospodnja” – čitamo o njemu, susrećući se tako s uvriježenom proročkom formulom u 2 Sam 24,11. I Knjige Ljetopisa koje dosljedno izbjegavaju pripisati Gâdu časni naslov “prorok” priznaju njegov izvorni autoritet kad sveti tekst spominje da mu Bog govori i kad dvaput opetuje glasničku formulu “Gospodin ovako govori” (1 Ljet 21,10.11), obilježavajući početak proročkih riječi koje treba proglasiti.

Glavni izvještaj o proroku Gâdu tekst je koji izričito govori o Božjoj kazni tj. o onome što se događa kad iz oholosti i obijesti pokušavamo pobrojati što je u našoj vlasti i kad se oslanjamo isključivo na vlastite sile u stvarima koje nas nadilaze.
Nakon pogrješnoga pothvata prebrojavanja naroda tj. ratnika, Gâd dolazi Davidu kao prenositelj Božje riječi. Kad je već i sam kralj uvidio da se je time uzoholio, uzdižući i veličajući sama sebe, i da je krenuo nezdravom i nerealnom samouvjerenošću oslanjati se na vlastite sile, prorok će donijeti Božji pravorijek. Gâdu Božji nalog dolazi kao odgovor na Davidovu pokajničku molitvu. Oba puta, nepogrješivo i postojano, prorok nastupa kao odgovor na kraljevu molitvu. Bog proroku progovara i kad David prvi put nakon smotre naroda moli (2 Sam 24,10; 1 Ljet 21,8) i opet kad, potresen razmjerima nevolje, ponovno upućuje Bogu svoj pokajnički zov, ističući da je on sagriješio i da nj i njegov dom trebaju doći posljedice (2 Sam 24,17; 1 Ljet 21,17).

Davidu ostaje sloboda odabrati između triju posljedica njegova postupka. Riječ je o pravoj Božjoj kazni, ograničenoj, ali strašnoj: glad, poraz ili pošast-bolest (2 Sam 24,13; 1 Ljet 21,12). Koliko god čudno zvučale strahote s kojima se kralj i njegov narod imaju suočiti nakon prebrojavanja ratnika, Biblija osobito ističe slobodu koju Davidu i u ovakim prilikama prorok objavljuje. Kralj može izabrati. “Biraj!” reći će mu prorok (בחר 1 Sam 24,12; 1 Ljet 21,10), služeći se pritom istom onom dobro nam znanom riječi iz središnje teološke teme o izabranom narodu. Kao što je Bog sebi odabrao narod (Pnz 7,6), tako kralj sada može birati.

Obrat u Davidovu srcu postaje očit kad on nedužan narod dobrohotno promatra kao “ovce” kojima treba biti pastir (2 Sam 24,17), vraćajući se na sliku svoga mladenaštva i službe iz koje ga je Bog pozvao, i kad prema ponovljenomu izvještaju  u Knjizi Ljetopisa jasno pred Bogom priznaje da je to njegov, Božji narod. “Tvoj narod” – kaže David (1 Ljet 21,17).

David je morao osjetiti i naučiti da ljudi nisu njegovo imanje i da sve pobjede koje je izvojevao ne počivaju na ljudskoj sili. Da, on je vladar, on jest vlast, ali zemlja i ljudi nisu njegovo vlasništvo. Uspjeh zahtjevne životne škole očituje se u Davidovu pristupu gospodaru imanja na kojem će izgraditi žrtvenik (2 Sam 24,24; 1 Ljet 21,24). Kralj ne želi jednostavno uzeti, premda mu čovjek i nudi, nego će uredno platiti, kako bi od svojega prinio žrtvu Bogu. Gâdova uloga poziv je i poticaj na obraćenje svakoj zloporabi vlasti, oštro stavlja u pitanje svaki oblik državničkoga apsolutizma i izopačivanje religije u izrabljivačke svrhe.

U Gâdovu govoru jasno se razlikuju Božje riječi koje prenosi kao glasnik (2 Sam 24,13a; 1 Ljet 21,12a) od njegova osobnoga obraćanja Davidu u kojem traži njegov odgovor (2 Sam 24,13b; 1 Ljet 21,12b). Osobnim, neposredno upućenim riječima, pokazuje tri stvari. Ponajprije, slično drugim prorocima, u izravnoj je, nehinjenoj i neuvijenoj komunikaciji s kraljem, s vrhovnom državnom vlasti. Bez okolišanja, s autoritetom, traži od kralja odgovor. Prorok potom sama sebe definira, govoreći da je Bog onaj koji ga šalje. Proročka je životna zadaća poslanje od Boga. Gâd napokon otkriva specifičnost svoje uloge u ovom slučaju koji nas odmah može podsjetiti na Mojsija uz brdo Sinaj, kao posrednika u razgovoru između Boga i ljudi. Prorok treba kraljev odgovor prenijeti Bogu.

Bez ustručavanja Gâd nalaže kralju što mu je činiti (2 Sam 24,13; 1 Ljet 21,12). Naređuje mu da isti čas, smjesta, pođe promotriti stvar (“vidjeti”  ראה 1 Ljet 21,12). Šalje ga da se bez odgađanja dadne na duhovni posao, na promišljenje: “Raspoznaj i vidi!” (“spoznati”, “vidjeti” ידע , ראה 2 Sam 24,13). Traži od Davida intelektulnu aktivnost, blisko upoznavanje, refleksiju i procjenu kakvu sam Stvoritelj čini nakon pojedinih svojih djela (usp. ראה 7x u Post 1). Kralj je očito poslušao i izvršio njegov nalog jer mu spremno, bez odugovlačenja (već u idućem biblijskom retku) daje svoj odgovor (2 Sam 24,14; 1 Ljet 21,13). Pritom se očituje kako je Gâd čovjek pred kojim kralj otvara svoju dušu, iznosi mu svoje osjećaje; otvoreno priznaje svoju tjeskobu i strah. Povjerenje i blizina počivaju zacijelo na njihovoj povezanosti iz davnih mladenačkih Davidovih dana. Prorok je prisutan u prvo doba Davidova bijega pred Šaulom. On svjetuje Davidu da ne ostaje u tvrđi u koju se sklonio s 400 ratnika, nego da pođe u Judeju. David već tada sluša i polazi.

Prorok Gâd velikoga Davida čini liturgom. Na njegovu riječ David će podići prvi Bogu posvećeni oltar i prinijet će prve žrtve (2 Sam 24,25; 1 Ljet 21,26). Inicijativa je to koju mu prorok priopćuje. Ta činjenica može rasvijetliti kasniji spomen iz doba dobroga kralja Ezekije kako su levitski glazbenici postavljeni u jeruzalemskom hramu i po Gâdovoj zapovijedi (2 Ljet 29,25).

Navikli smo i s pravom očekujemo da čovjek pripravna srca u Svetom pismu svoju zadaću izvršava na Božju riječ, prema Božjem nalogu. Koliki autoritet Gâd uživa očituje se u izvještaju o kralju Davidu koji na njegovu riječ polazi; prema prorokovoj naredbi krenuo je podići žrtvenik izvješćuje Sveto pismo (“riječ Gâdova” דבר גד 2 Sam 24,19; 1 Ljet 21,19). Ipak sveti tekst bez odgode razjašnjava i potvrđuje da se sve to zbiva u skladu s Božjom zapovijedi (2 Sam 24), da je prorok govorio u Božje ime (1 Ljet 21).

05.01.2011. corr. 09.01.2011.

dr.sc. Niko Bilić SJ