Biblija – knjiga i Riječ Božja

S Biblijom kroz korizmu

Dobro je u korizmi razmišljati o Bibliji, knjizi i Riječi Božjoj – o Svetom pismu. Korizma je priprava za Uskrs, a Uskrs je početak pisanja Novog zavjeta. Susret s Uskrslim Gospodinom bio je prijelomni događaj kad su sveti pisci počeli sastavljati i zapisivati što se dogodilo. A i tada već postoji Biblija, postoje sveta pisma. To su Zakon i Proroci koje je Isus došao ispuniti, kako sam naviješta. To su psalmi poput onog, 22., kojeg Isus na križu moli: „Bože moj, zašto si me ostavio“. To je zbirka svetih spisa koje mi tradicionalno nazivamo „Stari zavjet“ i koja nas povezuje s izraelskom zajednicom. Njima je Bog već prije progovorio. To nam je zajednička objava. Riječ Božja koja nam je povjerena, naša zajednička odgovornost.

Dobro je u korizmi razmišljati o Bibliji, o knjizi i riječi Božjoj jer se u korizmi sjećamo onih četrdeset dana koje je Isus proveo u pustinji. I upravo tada, pred početak javnog djelovanja Gospodin se služi Svetim pismom. Posegnut će za Svetim pismom kao oružjem u presudnoj zadaći suprotstavljanja napasniku. Znamo da sve tri napasti Isus uspješno odbija riječima pisma: Neće kamenje pretvarati u kruh jer već u Ponovljenom zakonu piše: Ne živi čovjek samo o kruhu (Pnz 8,3). Neće se klanjati pred protivnikom jer u istoj toj knjizi na kraju Petoknjižja stoji: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi (Pnz 6,13; 10,20), kao i to da ga se ne smije iskušavati (Pnz 6,16). Kad se pak i neprijatelj bogohulno posluži istom taktikom citirajući psalam 91 Isus će upozoriti ne samo kao prije na ono što je pisano, nego na ono što je rečeno. Tako će pokazati i istaknuti da je to živa riječ, riječ koja je blizu – kako zapisa Mojsije – u ustima tvojim i u srcu tvome. Nije to mrtvo slovo, nego Božji govor.

Sveto pismo je više od knjige, to je zbirka knjiga, cijela knjižnica. Ondje je zapisan osnovni zakon Božjeg naroda, ondje su sadržane upute za život. Isus, vjerni sin zakona također u svetim pismima pronalazi prvu i glavnu zapovijed. Kad ga pitaju on brzo i jasno odgovara koja je najvažnija zapovijed: Ljubi Gospodina Boga, svim srcem... (Pnz 6,5) Tako stoji u Zakonu, u prvih pet starozavjetnih knjiga koje se zovu Tora. Još bolje možemo taj naziv prevesti kao Pouka ili Uputa. I druga, zapovijed, prvoj jednaka, također je iz te zbirke. Ljubi bližnjega kao sebe samoga stoji u Levitskom zakoniku (Lev 19,18). Za Isusa Sveto pismo sadrži ono najvažnije što je čovjeku zapovijeđeno činiti. Osim toga, znamo da u evanđeljima često čitamo da se u Isusu ispunjava ono što je zapisano. I najvažnije stvari dogodit će se da se ispuni Pismo.

Evanđelje, temeljni dio Svetog pisma, zainteresirano je za ono što je bilo na početku. Poznato je kako Ivan piše: U početku bijaše riječ. Knjiga postanka opisuje silu te riječi. Na početku Biblije opisana je Božja riječ u svoj njezinoj moći. To je riječ koja stvara. Sedam puta čitamo kako Bog progovara i stvorenje nastaje. Sedam puta čujemo opis „i reče Bog“ na koji potom slijedi izvještaj „i bi svjetlo“ odnosno, „i bi tako“. Također, sedam puta se ponavlja ocjena da je bilo „dobro“ to što je stvoreno u početku. Sam tvorac procjenjuje i vrednuje. Na kraju kad je sve stvoreno, Bog je sve pregledao i bijaše „veoma dobro“. Pravo Ivan piše: u početku bijaše Riječ – riječ koja stvara dobro stvorenje.

Središnja misao koja povezuje sva pisma u jednu cjelinu jest poznata: Savez. Na prvom mjestu zapisan je onaj sveobuhvatan Savez koji je Bog s Noom sklopio i koji nije nikad dokinut s Božje strane. Savez koji nije usmjeren samo na izabrani narod, nego na sve ljude, na sva bića i na sav svemir već je označen kao „vječni savez“ (Post 9,16) i živa je slika onoga što će Isus s kaležom u ruci kazati. Kao što Isus govori: "Mir svoj vam ostavljam" (Iv 14,27), tako je već od davnina Bog položio svoj luk u oblake, položio je oružje. Duga je znak koji poznajemo. Upravo u suvremenoj ekologiji prisjećamo se da nam je zemlja povjerena da joj budemo razumni upravitelji. Kad Ivan piše da je Bog ljubio svijet (Iv 3,16), onda zna da je Bog preko Noe sklopio savez sa svim stvorenjem.

Novi je zavjet ipak nešto novo. Novost se može prepoznati prisjetimo li se drva života koje se spominje već kod stvaranja na prvim stranicama Biblije. Puno poznatije nam je drvo spoznaje dobra i zla. Usprkos zabrani koja ih je trebala očuvati, ljudi su uzeli plod i otkrili vlastitu golotinju i strah. Ali još je važnije drvo života koje je jednako tako bilo posred vrta (Post 2,9). Nakon grijeha i neposluha, nakon gubitka Božje blizine čovjeku je zapriječen put do drva života da ne bi takav – u bijegu od Boga – zauvijek živio, da ne bi opet pokušao biti kao Bog. Nije smio uzeti s toga drveta (Post 3,22). Kerubin je postavljen kao straža na putu do stabla života (Post 3,24).

Početak i kraj Svetog pisma povezuje taj okvir. Slika je to koja stoji takoreći ispred svih svetih pisama i nakon svih njih, zaokružuje ih u cjelinu i pomaže da bolje shvatimo. U Otkrivenju ćemo najprije čuti najavu u pismu Crkvi u Efezu: „Dat ću mu da jede s drva života koje je u Božjem raju“ (Otk 2,7). Preokret je već očit, Novi Savez koji je sklopljen – djeluje. Potom, u opisu novog Jeruzalem pred sam kraj cijele Biblije gledamo drvo života, zapravo cijeli drvored kako raste i s ove i s one strane rijeke (Otk 22,2). Ono donosi plod i to svaki mjesec. Taj plod više nije zabranjen, nego je dostupan blaženima koji svoje haljine peru. Osim toga važna je novost da je čak i lišće s toga drveta postalo ljekovito i taj lijek nije pridržan samo svetom Bojem narodu nego služi svjetskim narodima, „poganima“ (Otk 22,2). Otvoren je pristup ne samo izabranicima, nego svima.

Sveto pismo nam je važno jer u njemu saznajemo kako Bog ulazi ne samo u povijest jedne zajednice, nego u svu dubinu osobnog života. Davno prije nego je Bog po svom poslaniku-anđelu u snu dao važne zapovijedi sv. Josipu, sam je ušao u san praoca Jakova, pokazujući se na vrhu čuvenih ljestava koje sežu do neba. Josipu se divimo jer je vrlo pažljiv i pozoran na svoj nutarnji život. Poslušan je Bogu. Prepoznati i poslušati Božju poruku i izvršiti naređenje velika je stvar. Prepoznati i poslušati poruku u jednom snu, imati povjerenja u anđela koji se u snu ukazao još je silnije. Josip je učinio točno kako mu je naredio Božji glasnik.

Za Jakova je san još važniji. Prvi put se susreće s tajnom Božjom. To je njegovo duhovno zvanje. Do tada je slušao majčine zapovijedi, a sada počinje nešto novo. Kad je takoreći razorio veze s najbližima: prevario je oca, prevario je brata, u bijegu je, u tuđini… – tada sam Bog ulazi u njegov san sa silnim obećanjem da će njemu i njegovu potomstvu darovati zemlju. Bog je to koji će mu dati novo ime, „definirat će“ njegov život. Bog mu obećava da će biti s njime: „Neću te ostaviti dok ne ispunim sve što sam ti kazao“ – govori mu (Post 28,15.) Zanimljiva je prva reakcija Jakovljeva. On se budi odmah i shvaća da mu je Gospodin progovorio. Zbog toga osjeća strahopoštovanje. Idućeg jutra ustaje i polaže svoj zavjet. Možemo mi u tom zavjetu gledati ponajprije na njegovu uskogrudnost. Ne govori on ni o potomstvu, ni o zemlji, njega zanima jelo, odijelo i siguran put. Ali ne sastoji li se upravo i naše današnje zavjetovanje u tom velikom povjerenju da Bogu, poput svetog Ignacija, prepustimo brigu za ono najpotrebnije, svagdanje. Upravo u egzistencijalnim, dnevnim potrebama Jakov se oslanja na Boga. Velika je to odvažnost.

Za Jakova ovaj san je presudan. Oslobađa se ovisnosti i diktatu drugih, svoje pouzdanje stavlja u Boga. Prvi put progovara Bogu. Tu se nalazi njegova prva molitva (Post 28,22). Davno prije nego će apostoli gledati anđele Božje kako ulaze i silaze, Jakov ih je već vidio.

Priprava za Uskrs prava je zgoda za susret sa Svetim pismom. Petar i Ivan, znamo, trče do groba, jedan brže od drugoga. Ući će u grob, vidjet će i platno i onakav povoj kakav je prekrivao Lazarovo lice. Ali samo Ivan može povjerovati. Još nisu upoznali Pisma da Isus treba ustati od mrtvih. U svojoj propovijedi pred stotnikom Kornelijem sv. Petar spominje događaje koji su se zbili nakon što je Isus uskrsnuo od mrtvih (Dj 10,41) kao nešto posve normalno. Petar tako pokazuje da se s njime nešto bitno dogodilo od onoga časa kad je dotrčavši ušao u grob i još nije bio upoznao Pismo koje kaže da Krist treba ustati od mrtvih (Iv 20,9). U svjetlu Svetog pisma Isusovi učenici shvaćaju uskrsnuće. Sveto pismo dobiva presudnu ulogu. Nakon što je uskrsnuo Isus učenicima otvara pamet da razumiju Pisma (Lk 24,45) – ona koja mi danas nazivamo Stari zavjet. Zato Petar pred Kornelijem poznaje ono što mu na grobu još ne bijaše poznato.

Prvo važno smirenje i dovršetak zbunjujućih uskrsnih događaja za učenike će doći na osobit način: Sa svojim uskrslim Gospodinom proći će Zakon, Proroke i Psalme kad im bude tumačio što sve ima o njemu u Pismima (Lk 24,44). Priprava za Uskrs jest terapeutski, blagotvorni studij Svetoga pisma. Čitamo da bismo se, pod vodstvom jedinoga savršenog Terapeuta, orijentirali u onome „što se treba ispuniti“ (Lk 24,44). S pomoću Pisma učenici dolaze do razumijevanja Uskrsnuća.
Na putu u Emaus razočarani su učenici osjetili kako im srce gori dok im je otkrivao Pisma. Čitamo: Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. (Lk 24,7). Upravo po tom proučavanju Svetog pisma postaju kadri prepoznati kako je to isti Isus koga su već prije vidjeli kako lomi kruh pred njima. Sada je drukčiji, proslavljen, uskrsli. I mi u euharistijskom slavlju prvo otvaramo dušu Riječi, da bismo potom prepoznali i primili Gospodina pod prilikom kruha i vina.

za časnu braću HPDI – 05.03.2007.

p. Niko Bilić SJ