Biblija – trajno nadahnuće za katoličke profesore

Izlaganje na seminaru u Bizovačkim toplicama, 29. veljače 2008.

S veseljem „protrčimo“ glavne misli o Svetom pismu i o tome kako ono može pružiti nadahnuće, utjehu, pa i potvrdu i nagradu za život i rad djelatnika katoličkih škola. Kad govorimo o edukacijskom procesu, možemo doslovce početi od Adama i Eve, jer profesori i škola preuzimlju brigu o važnom zadatku da „čovjek ostavi oca i majku...“ (Post 2,24) kako bi plodno ušao u svoju novu obitelj i u veliku ljudsku obitelj.

Jedan član ovoga skupa reče mi kako ljudi ne dolaze ovamo toliko zato da, eto, nešto stručno čuju, nego ponajprije da se druže. To bih upravo htio: da se malo družimo s Riječju Božjom. Moj će zadatak biti ispunjen ako vas podsjetim na bogatstvo koje već imate u rukama, koje poznajete, s kojim živite. Najprije bih se htio zadržati na nekim točkama iz kušnje u pustinji koja nam je ovih dana živo pred očima, u drugom dijelu kazat ću nešto o vezama koje drže na okupu cijelo Sv. pismo, a na kraju ću istaknuti ulogu koju Sv. pismo ima kod Isusova uskrsnuća. U svemu ću nastojati - koliko je moguće - otkriti važnost svetih tekstova upravo za katoličkog profesora.

Korizma je priprava za Uskrs, a Uskrs je početak pisanja Novog zavjeta. Dubina doživljaja vodi k zapisivanju pri kojem o doživljaju reflektiramo i bilježimo ga da ostane. Na taj način možemo pristupiti cijelom Svetom pismu. Susret naime s Uskrslim Gospodinom bio je prijelomni događaj kad su sveti pisci počeli sastavljati i zapisivati što se dogodilo. A i tada već postoji Biblija, postoje sveta pisma. To su Zakon i Proroci koje je Isus došao ispuniti, kako sam naviješta. To su Psalmi, poput onog 22., koji Isus na križu moli: „Bože moj, zašto si me ostavio“. To je zbirka svetih spisa koje mi tradicionalno nazivamo „Stari zavjet“ i koja nas povezuje s tisućljetnom kulturom izraelske zajednice. Najveći dio profesorske zadaće jest upoznavanje i upućivanje na ono što je u riznici uma i srca već prikupljeno. Sveto pismo to potvrđuje i cijeni.

Kušnja u pustinji

Dobro je u korizmi razmišljati o Bibliji, o knjizi i riječi Božjoj jer se u korizmi sjećamo onih četrdeset dana koje je Isus proveo u pustinji. I upravo tada, pred početak javnog djelovanja, Gospodin se služi Svetim pismom. Posegnut će za Biblijom kao oružjem u presudnoj zadaći suprotstavljanja napasniku.

Razmišljanje o tri Isusove kušnje u pustinji potvrđuje vrijednost i važnost profesora i učitelja koji svojim ustrajnim radom oslobađa mladog čovjeka od suvremene prve kušnje kruha, pokazujući mu da bogatstvo i novac nisu najvažniji. Svjedoči mu da osim TV-a, igrica i interneta postoji vrijednija hrana za dušu i brani ga od kušnje lažne slave i skoka s hrama. Pouka, sustavan rad i dijalog s učenikom oslobađa od tvrdokornog i bezobzirnog držanja svojih praznovjerja i fanatizama, štiti od opasnosti da dušu proda ideologiji i modernim mitovima. Tako učenika brani od treće kušnje idolopoklonstva.

Isus dopušta da bude iskušan. Izložen je napasniku koji podlo napada kad je čovjek na kraju snaga, iscrpljen dugotrajnim postom. Isus upoznaje težinu i muku napasti. Zato će nas poučiti da mi u svojoj slabosti molimo Oca: „Ne uvedi nas u napast!“ Ne iskušavaj nas, znaš da smo slabi! Koliko puta profesor mora pred gomilom građe i đačkih nestašluka iskušati vlastitu slabost? Sveto pismo pokazuje Kristovu solidarnost s našom izmučenošću.

Isus u pustinji ne ignorira napasti. Ne pravi se kao da đavla nema. Pažljivo sluša njegov govor. Dopušta mu da ga uzme na vrh hrama i povede na visoku goru. Daje mu izravan i odrješit odgovor. Suvremena pedagogija ističe važnost otvorenog dijaloga. Katolički je profesor stručnjak koji to uspješno primjenjuje u praksi.

Kruh

Isus u prvoj napasti ne dopušta zlobnom huškaču da mu diktira što će reći. Đavao traži: Reci! – „Reci da kamenje postane kruh“ (Mt 4,3; Lk 4,3)! Ali Isus se opire i ne sluša njegovu zapovijed. Isus govori, ali izriče Božje riječi, ponavlja ono što je u Pismu zapisano. Jedna od glavnih zadaća koje u školi profesor izvršava jest poučiti što i kako treba reći. I forma i sadržaj govora važni su, a ponajviše da se kao ljudi ne damo voditi prohtjevima propagande i suvremenog news-entertainmenta pa držimo važnim ono što je razglašeno. Naše riječi ne smiju biti žrtva tuđeg diktata, nego odraz vlastiti osobe.

Može Bog iz kamena i djecu Abrahamovu podići, to nije u pitanju! Isus će doista umnožiti kruh, ali ne za sebe i svoju glad, nego sažalivši se nad mnoštvom. Umnožit će kruh skrbeći za svoju zajednicu. Ići će toliko daleko da će samoga sebe, svoju Osobu dati za hranu. Profesor svojim predavanjem - davanjem u nastavi nasljeduje Isusa. Zna Isus da ljudsku dušu ne može nasititi samo kruh koji jedemo. Bogu je važno od čega „čovjek živi“ (Mt 4,4; Lk 4,4). Važna je Riječ koja izlazi iz Božjih usta, Riječ zapisana u Svetom pismu, Riječ koju Isus izgovara – to je hrana za dušu.

Isusovi kratki i mudri odgovori iz Svetoga pisma djelotvorni su. Nakon takva odgovora napasnik odmah odustaje od jedne napasti i prelazi na nešto drugo. Ne samo da nam to svjedoči o vrijednosti Svetog pisma nego ujedno potvrđuje i utemeljuje poslanje profesora i učitelja: isplati se poznavati predaju. Znanje pomaže. Ljudima oko sebe profesor omogućuje da donesu prave odluke, da se obrane od životnih opasnosti.

Skok s Hrama

Isus raskrinkava bogohulnu i svetogrdnu zloporabu koju napasnik primjenjuje kad ga uzima na vrh hrama. Đavao se želi poslužiti svetim Božjim riječima za svoje sotonske nakane. Drznuo se u zavodnička usta uzeti stihove Psalma 91, poseže za riječima koje izlaze iz usta Božjih. Isus će tom prigodom upozoriti ne samo kao prije na ono što je pisano, nego na ono što je rečeno (Lk 4,12). Tako će pokazati i istaknuti da je to živa riječ, riječ koja je blizu – kako zapisa Mojsije – u ustima tvojim i u srcu tvome (Pnz 30,14). Nije to mrtvo slovo, nego Božji govor. Suvremeni katolički profesor svojim radom omogućuje živu komunikaciju koja je uvijek daleko više od napisanog teksta. Osobito danas u vrijeme „e-learninga“ djelić epizode u kojem Isus govori: „rečeno je“ upozorava na važnost živog nastavnog procesa sa živim ljudima. Živa tradicija znači uspostavljen odnos među osobama, a u teologiji je jedna od nositeljica objave. Vrijedi čuvati živu predaju, a to profesori čine.

Koliko god mi kod napasti na vrh hrama isticali senzacionalizam i traženje javne pohvale kao njezin smisao, ipak treba otvoreno prepoznati da je riječ o samoubilačkom skoku. „Ubojica ljudi“ (Iv 8,44) smjera na smrt, želi da se Isus baci s vrha hrama, želi da se čovjek ubije. U današnjoj hrvatskoj situaciji to postaje aktualno kad susrećemo iz dana u dana brojna ubojstva, kad je zastrašujuće velik broj branitelja koji su počinili suicid, a evo još pamtimo i izvještaje o maloljetnicima – djeci koja se ubiše! Sveto pismo ne zatvara oči pred svom dubinom zla koje nas može zadesiti. Velik je zadatak pedagoškog rada biti prisutan u kušnjama kroz koje mladi čovjek prolazi otkrivajući prebujan svijet u samome sebi i oko sebe te plivajući u moru informacija koje su mu danas dostupne. Treba biti uza nj i omogućiti refleksiju o onome što ga pogađa. Kao što Isus u kušnji poseže za svetom predajom, tako današnji profesor svojim nastupom i gradivom pruža učenicima „alat“ i metodu za uspješno svladavanje napasti.

Svjetska vladavina

U napasti na vrh gore najbolje će se pokazati da đavolji stijeg stoji u carstvu privida i laži. Napasnik pokazuje sva kraljevstva zemlje odjednom. Virtualni pogled, pusta tlapnja! A potom izriče čistu laž, govoreći da je njemu dana vlast i da je podjeljuje kome hoće (Lk 4,6). Srž sotonskog bića je oholost, nepriznavanje istine u sebi. Ma kome ćeš ti, lukavi napasniče, dati kraljevstva? Što ti, stara varalice, možeš dati? Kao da vragu pripada ovaj Božji svijet koji je Stvoritelj čovjeku na mudro upravljanje povjerio! Ova je napast stvaranje lažnog dojma. Privid je visoka gora s koje bi se vidio cijeli svijet. Na početku je stara zmija započela lažju sugerirajući da je Bog dao sveopću zabranu. Laže i kad govori čovjeku da će biti kao Bog. Jer neće. Laže i kad stvara dojam da je Bog zavidan (usp. Post 3,5). Jer nije.

U toj napasti Isus otvoreno naziva napasnika pravim imenom i tjera ga od sebe („Odlazi, Sotono!“ Mt 4,10). Prozreo ga je i raskrinkao, i tako dovršava napasti. Smisao školskoga rada je pomoći ljudima da prepoznaju stvari oko sebe i nazovu ih pravim imenom.

Četvrta kušnja

“Ako si Sin Božji” (Mt 4,3.6; Lk 4,3.9) govori napasnik Isusu. Dvaput! Opetovano svojim napadom smjera na Kristov identitet, na srž njegove svete Osobe. Želi uzdrmati temelj i staviti polazište u pitanje. Nastoji razoriti sveto samopouzdanje koje se temelju na Isusovu odnosu prema Ocu. Kao što sotona sam nema oslonca u sebi i prikazuje se u lažnom svjetlu, tako pokušava i Gospodina dovesti u tu skrivenu, četvrtu i antropološki najdublju napast. Snažna veza s Ocem tolika je da Isus ne treba i ne traži nikakva opravdavanja riječima. Krist se ne obazire na taj najdublji i najoštriji izazov. Tako mu oduzima snagu i osujećuje ga. Ovaj je sveti tekst pohvala, zahvala i novi poticaj svakom učitelju koji svojim radom pomaže čovjeku da upozna i izgradi svoj identitet.

Spomen na spasenje

U Starom zavjetu vjerna je duša čuvala spomen na otkupljenje, na izlazak iz kuće ropstva. Gospodin je čuo vapaje svoga naroda pritisnutog nevoljom i pružio svoju moćnu ruku osloboditeljicu. Mi danas u Pismu s vjerom gledamo na Kristov Križ i Uskrs – naše otkupljenje i spasenje. To je snaga Biblije: spomen na djelo živoga Boga. Sveto pismo je više od knjige, to je zbirka knjiga, cijela knjižnica. U evanđeljima često čitamo da se u Isusu ispunjava ono što je zapisano. I najvažnije stvari dogodit će se da se ispuni Pismo (npr. Iv 17,12; 19,24).

U početku

Evanđelje je zainteresirano za ono što je bilo na početku. Poznato je kako Ivan piše: „U početku bijaše riječ“ (Iv 1,1). Knjiga Postanka opisuje silu te riječi koja stvara. Sedam puta čitamo kako Bog progovara i stvorenje nastaje. Sedam puta čujemo opis „i reče Bog“ na koji potom slijedi izvještaj „i bi svjetlo“ odnosno, „i bi tako“. Također, sedam puta se ponavlja ocjena da je bilo „dobro“ to što je stvoreno u početku (Post 1,4.10.12.18.21.25.31). Sam tvorac procjenjuje i vrednuje. Na kraju kad je sve stvoreno, Bog je sve pregledao i bijaše „veoma dobro“ (Post 1,31). Pravo Ivan piše: u početku bijaše Riječ – riječ koja stvara dobro stvorenje. Bitni dio edukacije jest omogućiti i dovesti do uočavanja pozitivnosti i do zdravog vrednovanja.

Savez

Središnja misao koja povezuje sva pisma u jednu cjelinu poznata je: Savez. Prvi put se spominje kao onaj sveobuhvatan Savez koji je Bog s Noom sklopio i koji nije nikad dokinut s Božje strane (Post 6,18). Savez koji je usmjeren na sve ljude, na sva živa bića i na sav svemir već je označen kao „vječni savez“ (Post 9,16). Živa je slika onoga što će Isus s kaležom u ruci kazati i što postade središte liturgije (Lk 22,20; 1 Kor 11,25). Osim toga, kao što Isus govori „mir svoj vam ostavljam“ (Iv 14,27), tako je već od davnina Bog položio svoj luk u oblake, položio je oružje (Post 9,13). Tijekom stoljeća i sve do danas u nastavnom procesu učitelj otvara oči učenicima da vide svijet oko sebe. Duga je znak koji poznajemo, u svetopisamskom izvorniku naziva se jednostavno luk Božji. U suvremenoj ekologiji prisjećamo se da nam je zemlja povjerena da joj budemo razumni upravitelji. Bog u govoru Noi spominje da je sklopio savez sa zemljom (Post 9,13) i tako ističe nešto vrlo moderno. Kad Ivan piše da je Bog ljubio svijet (Iv 3,16), onda zna da je Bog preko Noe sklopio savez sa svim stvorenjem.

Drvo života

Novi je zavjet ipak nešto novo. Novost se može prepoznati u drvu života koje se spominje već kod stvaranja na prvim stranicama Biblije. Daleko je poznatije „drvo spoznaje dobra i zla“. Usprskos zabrani koja ih je trebala očuvati, ljudi su uzeli njegov plod i otkrili vlastitu golotinju i strah. Međutim tu je i „drvo života“ koje je jednako tako posred vrta (Post 2,9). Nakon grijeha i neposluha, nakon gubitka Božje blizine čovjeku je zapriječen put do drva života da ne bi takav – u bijegu od Boga – zauvijek živio. Nije smio uzeti s toga drveta, kerubin je postavljen kao stražar (Post 3,22.24).

Drvo života okvir je koji povezuje početak i kraj Svetog pisma. Slika je to koja stoji takoreći ispred svih svetih pisama i nakon svih njih te ih zaokružuje u cjelinu. U Otkrivenju, u opisu novog Jeruzalem pred sam kraj cijele Biblije gledamo drvo života, zapravo cijeli drvored kako raste i s ove i s one strane rijeke (Otk 22,2). Ono donosi plod i to svaki mjesec. Novi Savez djeluje. Plod na drvu života više nije zabranjen, nego je dostupan. Čak je i lišće s toga drveta postalo ljekovito i taj lijek nije pridržan samo svetom Božjem narodu nego služi narodima svijeta.

Osobna povijest

Sveto pismo nam je važno jer u njemu saznajemo kako Bog ulazi ne samo u povijest jedne zajednice, nego u svu dubinu osobnog života. Davno prije nego je Bog po svom poslaniku-anđelu u snu dao važne zapovijedi sv. Josipu (Mt 1,20; 2,13.19), sam je ušao u san praoca Jakova, pokazujući se na vrhu čuvenih ljestava koje sežu do neba (Post 28,12). Josipu se divimo jer je vrlo pažljiv i pozoran na svoj nutarnji život. Poslušan je Bogu. Josip je učinio točno kako mu je naredio Božji glasnik.

Za Jakova je san još važniji. Prvi put se susreće s tajnom Božjom. To je njegovo duhovno zvanje. Do tada je slušao majčine zapovijedi, a sada počinje nešto novo. Kad je takoreći razorio veze s najbližima: prevario je oca, prevario je brata, u bijegu je, u tuđini... – tada sam Bog ulazi u njegov san sa silnim obećanjem da će njemu i njegovu potomstvu darovati zemlju (Post 28,13). Bog je to koji će mu dati novo ime, „definirat će“ njegov život (Post 32,29; 35,10). Za Jakova ovaj san je presudan. Oslobađa se ovisnosti i diktata drugih, svoje pouzdanje stavlja u Boga. Prvi put progovara Bogu. Tu se nalazi njegova prva molitva (Post 28,22).

Sveto pismo – uskrsna škola

Priprava za Uskrs prava je zgoda za susret sa Svetim pismom. Petar i Ivan, znamo, trče do groba, jedan brže od drugoga. Ući će u grob, vidjet će i platno i onakav povoj kakav je prekrivao Lazarovo lice. Ali još nisu upoznali Pisma da Isus treba ustati od mrtvih (Iv 20,9). U svojoj propovijedi poslije sv. Petar spominje događaje koji su se zbili „nakon što je Isus uskrsnuo od mrtvih“ (Dj 10,41) kao nešto posve normalno. S Petrom se nešto bitno dogodilo. U svjetlu Svetog pisma Isusovi učenici shvaćaju uskrsnuće. Sveto pismo dobiva presudnu ulogu. Nakon što je uskrsnuo Isus učenicima otvara pamet da razumiju Pisma (Lk 24,45).

Smirenje i dovršetak zbunjujućih uskrsnih događaja za učenike će doći na osobit način: Sa svojim uskrslim Gospodinom proći će Zakon, Proroke i Psalme kad im bude tumačio što sve ima o njemu u Pismima (Lk 24,44). Priprava za Uskrs jest terapeutski, blagotvorni studij Svetoga pisma. Čitamo da bismo se, pod vodstvom jedinoga savršenog Terapeuta, orijentirali u onome „što se treba ispuniti“ (Lk 24,44).

Na putu u Emaus razočarani su učenici osjetili kako im srce gori dok im je otkrivao Pisma. Upravo po tom proučavanju Svetog pisma postaju kadri prepoznati kako je to isti Isus koga su već prije vidjeli kako lomi kruh pred njima.

Zaključak

Tri glavna dijela ovog izlaganja podsjetila su nas ponajprije na to da se sam Isus, Učitelj, oslanja na Sveto pismo u ključnim stvarima i u prijelomnim trenucima svoga života. Pogledali smo potom kako je cijelo Sveto pismo poput zaokružne edukacijske cjeline. Kad dođemo do kraja shvaćamo bitne elemente koje smo na početku susreli (Savez, drvo života). Napokon, podsjetili smo se na to da je Sveto pismo putokaz i potpora za prihvaćanje središnje kršćanske tajne – uskrsnuća Kristova.

p. Niko Bilić SJ