Blagoslovljeno prijateljstvo

Do Emausa i natrag (Lk 24,13–33)

U dvojici učenika na putu u Emaus duboko je i mučno razočaranje jer se nije dogodilo ono što su očekivali. Iznevjerio ih je njihov Učitelj od kojega su očekivali veliku mesijansku pobjedu. Nisu našli ono što su tražili. Nije bilo po njihovu. Njihova razočarana nada dobit će svoje ispunjenje. S njima hodi onaj kome su se nadali! Ali to još ne znaju. Njegova obnoviteljska snaga kojoj su se nadali ne obuhvaća samo političke crte kraljevstva, nego pobjeđujte smrt, nadvladava grob.

Emaus označava bijeg od Jeruzalema. Svi su učenici pobjegli, svatko po naravi bježi od užeta i lanaca koji odvlače u tamnicu, od mračne izdaje, od krvi pod bičevima i trnjem, od pljuvanja, udaranja i poruge, od križa i Kalvarije. Upravo u njihovu bijegu Bog ih ne ostavlja. Isus im se pridružuje. Još ga ne prepoznaju, ali on hodi s njima.

„Oni se zaustaviše...“ ističe Sveto pismo. Na svom putu u Emaus dvojica razočaranih raspravljača odjednom staju. Svog pogled, svoje misli, svoj interes usmjeravaju na novog suputnika. Pridošlica im prilazi s pitanjem: Kakav je to dijalog koji međusobno vodite? Treba znati zastati, pogledati i osjetiti što je u nama, što nas zaokuplja, koje nas težnje ispunjavaju.

Isus pristupa kao suputnik. Sluša pažljivo njihovo prosuđivanje. Prihvaća i svojevrsnu uvredu da je neobavješteni došljak i neznalica u Jeruzalemu.
Njihova zaokupljenost događajima velika je. Zainteresirano diskutiraju. Obaviješteni su o svemu, znaju povijest Isusovu. Prava je kateheza koju pred Isusom izriču. Znaju odakle je, znaju za njegovo javno djelovanje. Znaju za osudu i raspeće. Znaju za žene koje bijahu na grobu i za anđele koji rekoše da je živ. I za apostole koji su također onamo otrčali. Ali ono najvažnije izmaklo im je.

Dobro je da su se zaustavili. S Isusom koji im pristupa počinje pravi dijalog koji vodi naprijed. Kad im one počne govoriti i tumačiti pisma buktinja se pali u njihovu srcu. Gorjelo im je srce! U svojim grudima učenici osjećaju nov izvor svjetla i topline. To je njihov zajednički osjećaj koji će naknadno prepoznati i govoriti o njemu. Sveti Pavao piše: neka u svima vama bude jedan smisao i jedan osjećaj – Kristov (Fil 2,5).

Nasuprot depresije i letargije, evo ih sada ovaj privlači! Još ga nisu prepoznali, ali već mole: „Ostani s nama!“ (Lk 24,29). Došli su već do toga da izriču svoju zajedničku prošnju.

Zajednički osjećaj, koji se stvorio u njima, ima i bitne posljedice. Postaju aktivni, vraćaju se u krug učenika (v33), odlaze iz Emausa natrag u Jeruzalem. Ondje će primiti radosno svjedočenje drugih. Ondje će, dok oni još govore, Isus doći među sve njih i kazati: „Mir vama“ (v36).

p. Niko Bilić SJ