Ezekiel – prorok svećenik

Među glavnim svećeničkim likovima u Svetom pismu nalazi se i dobro nam poznat veliki prorok Ezekiel. Zasigurno pamtimo njegovo dramatično viđenje o dolini punoj suhih kostiju koje će snagom Duha postati vojska živih ljudi (Ez 37). Još nam je draže proročanstvo o tvrdom, kamenom srcu čovjekovu koje će sam Bog zamijeniti pravim, toplinom i ljubavlju ispunjenim ljudskim srcem (Ez 36,26).

Na početku svoje knjige Ezekiel je jasno predstavljen kao svećenik (1,3), a pred kraj, u opisu novoga hrama, sam će naznačiti kako je bit svećeništva u tome da se čovjek približava Bogu. Svećenik je onaj koji prilazi Bogu, stupa u Božju blizinu (קרב 40,46; 43,19; 44,15; 45,4). Na Ezekielu je „Gospodinova ruka“ – tako opisuje glavni motiv koji sedmerostrukim ponavljanjem svjedoči o jedinstvu i cjelovitosti njegove knjige (יד יהוה 1,3; 3,14; 3,22; 8,1; 33,22; 37,1; 40,1).

Među biblijskim svećenicima Ezekiel se ističe i naznačuje novo razdoblje. Nema on hrama ni hramske službe, grad je razoren, sveta i svečana zgrada Božjeg doma spaljena je i opljačkana. Ezekiel je svećenik u izgnanstvu. Štoviše, izričita Božja zapovijed da pođe izgnanicima (3,11) i dvostruki izvještaj o tome da ga je Duh onamo odnio (3,12.14; 11,24) daju naslutiti, usprkos uvriježenu mišljenju, kako je Ezekiel kao svećenik dragovoljno onamo pošao. Odlazi iz pastoralnih motiva i pridružuje se svome narodu.

Sam Gospodin prognanicima postaje svetište (za koje oni doduše malo mare 11,16). Vanjski su okviri uništeni, institucija porušena. Zato će Ezekiel u prvi plan staviti Bogu posvećeni dan, dan svetog počinka. Govorit će o njemu tako često, kao što to čine same knjige Mojsijeva Zakona. Božja prisutnost ne da se vezati na samu građevinu.

U riječima Božjim Ezekiel jasno čuje da je „sin čovječji“ (בן אדם), da pripada smrtnomu stvorenju, udaljen od uzvišene božanske slave u koju mu je dopušten izvanredno intenzivan uvid. Upravo taj kontemplativni element kod Ezekiela je naglašen. U prvom, pa opet u desetom, i napokon u zadnjim poglavljima knjige, između brojnih proroštava i govora, susrećemo duhovnog čovjeka koji je posve uronjen u promatranje onoga što mu Bog želi pokazati. Svećenik u miru, ponizno, motri. Najvišu tajnu samog Božjeg bića smije vidjeti i tako hrani svoju dušu za tešku zadaću. Na svoje prvo i temeljno viđenje više će se puta vratiti. To je izvor iz kojega crpi nadahnuće i snagu. Na njegovu vrhuncu pak nazire se ljudskost i blizina zemaljskom smrtniku (אדם 1,26). „Upoznati Gospodina“ ostaje glavni motiv svekolikog Božjega djelovanja i – očito – glavna svećenička skrb u Knjizi Ezekielovoj.

Ezekiel je svećenik koji mora prenijeti tešku poruku svojim slušateljima. Izabranome narodu mora priopćiti Božji sud da su „buntovni pogani“ (2,3). Oni nisu „dom Izraelov“, nego „dom prkosa“ (Ez 2,5s.8; 3,9.26s; 12,2s.9.25; 17,12; 20,13; 24,3; 44,6). Jeruzalem je optužen kao bludnica, gora od svojih sestara Sodome i Samarije (c16.23). Bez uvijanja Ezekiel objavljuje da su sami, klanjajući se lažnim bogovima, doveli do svoje propasti. Ezekielu je po Božjoj pouci unaprijed jasno da će ga doživjeti kao ugodna zabavljača, uživat će u njegovim riječima, ali ga neće poslušati (33,32).

Takvoj je zajednici svećenik Ezekiel živa opreka. Oni se inate, a on mora slušati riječi iz Božjih usta („slušaj!“ 2,8; 33,7). Oni neće poslušati (3,7), a on treba u srce primiti riječi koje će mu Gospodin reći (3,10). Njima se hrani (2,8; 3,1) On je poučljiv. Gotovo dvadeset puta osobno izvješćuje kako se dao voditi. Kao svećenik ipak je prije svega prorok Duha. Šest puta doživljava kako ga Božji Duh nosi (נשׂה 3,12.14; 8,3; 11,1.24; 43,5). Duh Božji pada na njega i govori mu (11,5). U najpoznatijemu ga viđenju Duh Božji (37,1) vodi u dolinu punu kostiju koje će biti uskrišene. Ezekiel je prorok preko kojega Bog tri puta ponavlja radosno obećanje da će svojim božanskim Duhom ispuniti izabrani narod (36,27; 37,14; 39,29). Među prorocima svećenik Ezekiel istaknut je neobičnom zadaćom da samom Duhu uputi proročke riječi (37,9).

Kao svećenik Ezekiel je odgovoran za život. Postavljen je za stražara narodu Božjem. Dužan je rogom oglasiti kad se približi mač suda Božjega (3,17; 33,7). U budućemu hramu on mora paziti tko smije ući u njega (44,5). Svećenikova je baština Bog sam, a zadaća mu je poučavati u raspoznavanju što je sveto i čisto (44,23). Treba suditi prema Božjim odredbama (44,24).

Pred svojim Bogom Ezekiel se u znak poniznosti i štovanja spušta licem do zemlje (1,28; 3,23; 11,13; 43,3; 44,4). Nećemo za nj naći stručni izraz „klanjanje“ koji može značiti puku formalnost i u njegovoj knjizi opisuje lažni, idolopoklonički kult.

Ezekiel prolazi zahtjevnu školu: bit će vezan užetima (3,25; 4,8), bit će nijem (3,26) sve dok ne dobije vijest o padu Jeruzalema (33,22). Poput teškog bolesnika morat će više od godinu dana ležati (4,4.6). Prema izričitoj Božjoj zapovijedi morat će napisati Zakon o hramu i tako se pridružuje biblijskim piscima (כתב imp. 43,11).

Nešto od svojega mladenačkog života otkriva nam u prvim riječima koje upućuje Bogu, ispovijedajući svoju kreposnu prošlost (4,14). Najutješnije pak ostaje ne samo to što ćemo pet puta zateći svećenika Ezekiela kao molitelja koji Bogu govori (4,14; 9,8; 11,13; 21,5; 37,3). Još je divnija činjenica što na ama baš svaku molitvu dobiva odgovor.

Doc. dr. sc. N. Bilić SJ

Stanje: 17.04.2010.
Od: 09.11.2009. Izmjene: 13.01.10.; 09.04.2010. primjer za rtl-ltr unutar zagrade!