Hulda iz Jeruzalema govori Božje riječi

hulda.pdf

Nepoznata

 

Gotovo nepoznata proročica Hulda djeluje u isto vrijeme kad je i veliki prorok Jeremija započeo svoje poslanje. Vezana je uz ime i doba kralja Jošije koji je pak zaštitni znak velike obnove i povratka vjeri otaca. Osim toga njezino prorokovanje vezano je uz pronalaženje Knjiga Pouke (Tora, 2 Kr 22,8.11) za obnove jeruzalemskog hrama. Tu će knjigu (ספר v16) ona spomenuti te je tako izvještaj o njoj povezan s kontekstom. Hulda je žena koja je posve odana svojoj službi te je najveći dio teksta o njoj Božja riječ koju ona prenosi.


Jedna epizoda

 

Svetopisamski izvještaj o proročici Huldi nalazi se u 2 Kr 22,14–20 (te u paralelnom tekstu 2 Ljet 34,22–28). Početak odlomka može se pronaći u v14 gdje se izvješćuje kako k njoj ide pet kraljevih poslanika. Kraj odlomka, druga polovica v20, koja je ujedno svršetak poglavlja, obilježava suprotan smjer kretanja tj. povratak kralju. Skupina od 5 poslanika „vratila“ je odgovor kralju. Glavni dio odlomka (v15–20a) jesu riječi koje Hulda izgovara. Za razliku od opisa (naracije) to je upravni govor.

 

Važna je i uzvišena uloga proročice. Visoki poslanici idu potražiti Božji savjet, a dolaze k njoj. Poslani su po Gospodnji odgovor. I dobivaju ga - od nje. Ona je posve u službi Božje riječi.

 

K njoj dolazi najviše izaslanstvo. Spominje se Hilkija koji je veliki svećenik, onaj koji je pronašao Knjigu Zakona. Tu je i Šafan, pisar, koji ju je kralju čitao. Hulda pripada među svetopisamske proroke koji su u kontaktu s najvišom vlasti u zajednici. Prvi put kralja će nazvati jednostavno „onaj čovjek“.

 

Sveti grad

 

Četiri puta se ponavlja izraz המקום הזה (hammaqôm hazze „ovo mjesto“ 2 Kr 22,16s.19s, usp. 2 Ljet 34,24s.27s). To je šifra koja se odnosi na Jeruzalem, naveden imenom u opisnom dijelu (ירושׁלם 2 Kr 22,14; 2 Ljet 34,22). Ponavljanje već ističe da je to jedna od tema koja stoji u središtu. Za Huldu znamo da živi u Jeruzalemu, u gradu i to u novom dijelu. Ima svoju obitelj. Muž joj je kao „čuvar odjeće“, službenik, ili u hramu ili na dvoru. Hulda je, rekli bismo danas, dio „establishmenta“. Nisu Božji ljudi samo slobodni strijelci, u malim mjestima sa strane i daleko od središta.

 

Prva Božja poruka koju proročica prenosi očito je negativno obojana i najavljuje Božji sud. Dvaput Bog sama sebe predstavlja kao „onoga koji dovodi zlo“ (hebr. particip מביא 2 Kr 22,16.20 hrv. „dovest ću nesreću“ v16; „svalit ću nesreću“ v20; 2 Ljet 34,22.28). Nasuprot tome u ovom tekstu stoji čuvena tematska riječ שׁלום šalôm koja u posljednjem retku (v20; v28) pripada na dinamiku i svrhu teksta. Usred nevolje i unatoč nevolji kralj Jošija dobit će na dar „šalom“, neće morati doživjeti slom grada i naroda. I doista će Jošija počivati u miru i prije žalosne propasti Jeruzalema. Umire 609. pr. Kr., a Jeruzalem je razoren 587. Hulda naviješta propast izraelskog kraljevstva. Ono što je sa Šaulom i Davidom započelo, dolazi do svršetka, nestaje. Hulda pokazuje da to nije bez Božjeg plana.

 

Božji govor

 

Proroštvo koje Hulda izgovara posebno je. Bog je prisutan kao subjekt u gotovo svakoj rečenici. Hulda se posve daje u službu Božjeg govora. Bog preko nje izriče svoje „ja“. Božje „ja“ obilno je nazočno onim što čini, i što osjeća. Jasno je tko je u središtu i čiji govor proročica prenosi. Poznat je to fenomen biblijskog teksta pri kojem Bog svoje „ja“ poistovjećuje s govornikom i dopušta mu da bude izravni prenositelj njegovih riječi. Tako iz usta Huldinih poslanici čuju prijeteću najavu („donijet ću zlo“ v16.20), optužbe („mene su napustili“, „mene su ljutili“ v17), i utješne riječi („i ja slušam“ v19, „ja ću te pridružiti“ v20). Iz srca proročice izviru riječi koje su jednoznačno prepoznatljive kao Božji govor.

 

Vrhunac govora u 1. licu predstavlja naglašeni oblik u hebr. jeziku gdje uz gramatički određen glagolski izričaj: שׁמעתי (v19 „čuo sam“) stoji i osobna zamjenica אנכי („ja“) koja, slično kao u hrvatskom ističe subjekt i znači „osobno sam čuo“. Božje slušanje paralela je i odgovor na kraljevo slušanje sadržaja Knjige o kojem je izvijestio (v11). Kao što je kralj slušao, tako i Bog osobno sluša. Jedna od istaknutih poruka teksta upravo je Božje slušanje ili uslišanje. Na zadaću proroka pripada ta radosna objava da Bog sluša.

 

Proročke oznake

 

Govor proročice Hulde tri puta je odlikovan tzv. glasničkom formulom יהוה כה אמר („ovako govori Jahve“ v15s.18). To je znak raspoznavanja Božje riječi i jamstvo za nju. Jedanput se u završnom dijelu pojavljuje i druga formula, tzv. formula govora Gospodnjeg נאם יהוה (riječ je... v19) koja ima sličnu funkciju samo ne služi kao uvod, nego je smještena unutar govora kao potvrda.

 

Riječi koje Hulda prenosi ujedno pokazuju da Božji pogled ide dublje od prvog opisa. Saznajemo prije da je kralj Jošija u znak potresenosti razderao haljine (v11) kad je čuo tekst Božjeg zakona i shvatio kolik su propust učinili. Iz Božjih riječi naknadno saznajemo još i više: kralj je plakao pred Bogom, smekšalo mu se srce i ponizio se (v19). Sve to Bog vidi i uzima u obzir.

 

Ova je proročica nalik drugim prorocima u Bibliji koji govore izravno, bez okolišanja. U tekstu su njezine riječi koje upućuje poslanicima pred njom: „Recite čovjeku koji vas je poslao k meni...“ (v15). Poslanicima su upravljene i riječi koje se tiču sudbine samoga kralja judejskog i koje obilježavaju drugi dio Božje poruke: „A s obzirom na judejskoga kralja koji vas je poslao pitati Gospodina, ovako ćete reći...“ (v19).


Bog na djelu

 

Hulda prenosi višestruku poruku. Odmah na prvi pogled razlikuje se prvi dio Božjeg govora (v16s) koji je obilježen formom: ja-oni, dok se drugi dio 18b–2a ističe po usmjerenosti na „ti“ (2. l. jd.) pa se može govori o dijaloškoj formi u užem smislu. Hulda prenosi poruku za zajednicu i ona je Božji sud. Ali Bog ne govori samo općenito o zajednici, nego se obraća neposredno osobi. Tako Hulda prenosi i osobnu, pozitivnu poruku: šalom za kralja Jošiju.

 

Proročica Hulda ističe da je Bog na djelu. Dvaput ćemo u tekstu naći pravi „proročki futur“ prepoznatljiv po gramatičkoj tvorbi gle! + zamjenica + particip koja poziva na pozornost i ističe djelatni subjekt. „Gle, ja dovodim zlo na ovo mjesto“ poruka je Jeruzalemu (v15). „Gle, ja tebe pridružujem tvojim ocima“ (v20) utjeha je kralju Jošiji. Upravo istovjetna formulacija stvara kontrast između nesreće koja dolazi i osobite naklonosti koju Bog čuva za kralja. Glagol אסף („okupiti, združiti, sjediniti“, 2x v20) kojim se najavljuje kraljev šalom nosi jednu od bitnih teoloških poruka Svetoga pisma, označujući Božju nakanu da okupi svoj narod.

 

Uredila Tanja Lakić

Word-html; (16.01.2008., dopunjeno 05.05.09., ispravljeno 29.05.2009.)

vidi: Hulda

dr. sc. Niko Bilić