Interview

Odziv – list kolegija Družbe Isusove Ante Gabrić
godište XIII, broj 2 (49)
prosinac 1998., str. 26-34.

 

Od veljače ove godine imamo novog člana fratrovačke zajednice. To je Niko Bilić, rođen u Zagrebu 1967. U Družbu Isusovu stupio je 1987., a sada radi kao nastavnik na Fakultetu i suradnik pri izdavačkoj djelatnosti

Odziv: Možete li nam nešto reći o svom životu?

Ponajprije, radujem se što mogu progovoriti u »Odzivu«.
Volim Fratrovac. Sjećam se jedne davne večeri kad se već spustio mrak, ali još je bilo nešto guste ružičaste boje na nebu. Gledao sam na Zagreb rasvijetljen svjetiljkama koje su odavde izgledale kao iskre. To me ispunilo vrlo snažnim osjećajem. U vrijeme srednje škole mnoge sam sate proveo šećući po našoj šumici u razmišljanju i molitvi. Ovamo sam, kao zacijelo i sadašnji »odzivaši«, prvi put došao nakon osnovne škole. Mnogo ih je koji su zaslužni za to. Kao dječarac od 5-6 godina bio sam na jednom predavanju uz dijapozitive o misijama nakon mise u Bazilici Srca Isusova. Veoma mi se svidjelo. Veliki čovjek u bijelom, s krupnim naočalama bio je br. Ilija Dilber, s kojim sada, eto, živim u istoj zajednici. – Čudesni su putovi Božji! Sestra Bogdana bila mi je prva katehistica. P. Antu Lozuka jako sam volio kao vjeroučitelja u 4. razredu osnovne škole. P. Božidar Nagy me uzeo za suradnika u ponekom poslu i to me se silno dojmilo. On je i potpomogao da dođem u Malo isusovačko sjemenište, nakon što sam se zapravo već upisao na Šalati, gdje sam dvaput kao dječak bio na duhovnim vježbama. Kada sam polazio u vojsku, p. Pribanić mi je pripomenuo da računam na Petra Barbarića. Bilo mi je zanimljivo ove godine u spremanju za simpozij otkriti kakvu je bitnu ulogu Petar imao u životu p. Ante Gabrića. P. Ivana Kopreka sam počeo jako cijeniti kada sam radio pod njegovom upravom u uredništvu Obnovljenog života. On je također, držim, najviše zaslužan (ili kriv) za posao koji sad radim na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.
Godina koju sam, nakon filozofije, proveo kao voditelj »Oaze« jako mi je puno značila. Za taj zbor mladih u Palmotićevoj napravio sam i nekoliko pjesama koje do danas držim dragocjenima i vrlo uspjelima – za mene su Božji dar u pravom smislu riječi. U Austriji, gdje sam studirao teologiju, bio sam aktivan na mnogim razinama, i imao sam prilike sudjelovati u nezaboravnim pothvatima. Ali bilo je i stvari koje su za me ipak bile previše, npr. u skrbi za izbjeglice.
Veseli me što se mogu baviti Svetim pismom. U svoj završni pisani rad iz teologije o apokaliptičkoj nadi uložio sam jako, jako mnogo. On ostaje bitna prekretnica u mom životu. Jedan od najvrjednijih projekata na kojima sam dosad imao milost sudjelovati u Družbi Isusovoj jest tečaj duhovnih vježbi koje sam davao u Innsbrucku zajedno s jednim subratom iz Češke provincije. Jedan od najvećih grijeha mi je što pisma koja dobivam dugo, predugo čekaju u mojoj sobi bez odgovora. Tako je i ovaj interview čekao duže nego li sam predvidio.

Odziv: Kada ste se odlučili za ulazak u Družbu Isusovu?

Za mene je dolazak u sjemenište g. 1982. bio vrlo ozbiljna stvar. Već prije sam kao vjeroučenik i ministrant vrlo često bio u Palmi. A svojim dolaskom na Fratrovac računam da sam se »full-time« posvetio službi Božjoj. Dakako, pravno stvari teku drukčije. Tek nakon što sam odslužio vojni rok, službeno sam primljen u novicijat. To je bilo 1987.

Odziv: Zašto ste se odlučili baš za Družbu Isusovu?

Zbog Isusa. To je sigurno glavni odgovor, iako će ovo što slijedi biti malo komplicirano.
Prvo, pitam: što se ja imam odlučivati? Gospodin me pozvao, na meni je da kušam otkrivati i koliko mogu slijediti taj poziv – prepoznavati i živjeti svoj životni put. Moje zvanje Njegova je stvar. Sigurno, tumačenje duševnog života ističe da je važno otkriti što sâm čovjek hoće i za to se svim silama treba založiti. Na utjehu mi je, međutim, kad u Sv. pismu prorok Jeremija, ako se ne varam, odgovara na Gospodinov poziv premda mu uopće nije po volji. Sloboda naše volje Božji je dar. Odluka je uvijek odgovor na nešto što me privlači. Svaki čovjek ima svoje duhovno zvanje. Slijediti Isusa za mene znači dopustiti ili paziti da Isus bude ispred mene.
Drugo, sjećam se molbe koju sam pisao Provincijalu, o. Marku Matiću, da budem primljen u Družbu Isusovu. Osjećao sam se kao apostol Petar kad je Isusu uzvratio: »A kamo ćemo drugamo, kome da odemo? Ti imaš riječi života vječnoga.« Uz te riječi sam zamolio da me prime. U programu Družbe Isusove je cjelovito oslobođenje ljudske osobe – ne samo drugih kojima moramo služiti, nego i nas samih. Naš program je Isusov program. Tako to stoji i u Ustanovama i Dopunskim odredbama koje sam imao prilike napokon urediti za izdanje u hrvatskom prijevodu – dano mi je, eto, okruniti rad mnogih. Isus je rekao da je najveća ljubav dati život za prijatelje. Taj život, taj polet duše koji nam Bog dariva i koji ostaje za vječnost moramo najprije sami imati da bismo ga onda mogli dijeliti prijateljima. Preko sv. Ignacija dobili smo također u zalog razlikovanje duhova ili rasuđivanje koje potječe još od sv. Ivana i sv. Pavla. I to me privuklo. Gdje god sam takvo rasuđivanje do sad susreo u praksi bijaše to izazov i oduševljenje za mene. Takav duhovni rad želim njegovati i promicati. Riječ je u konačnici o tome da – s obzirom na cjelinu našeg života (koji smo jednom primili na dar i koji nas u Kristu vodi u neizmjerje) – otkrivamo što nam je na korist, a što nije.
Treće, ljudsko odlučivanje – uza svu zaključnost i definitivnost – jest takvo da ostaje životna, živa stvar. Ljudi se moraju često iznova odlučiti za svoj posao, za ljude s kojima žive. Odluka je ljubav. Ljubav treba hraniti, njegovati, bodriti. Odluke treba obnavljati. Osim toga, sama naša stvarnost – to da jesmo – odluka je Stvoriteljeva, Njegov dar. A to već jako mijenja perspektivu!

Odziv: Nedavno ste zaređeni za đakona. Što nam možete reći od tom doživljaju?

Bogoslov Ante Gverić odlično je vodio obrede, a Dario Tičić prekrasno je pjevao litanije. Šteta što nije bilo studenata na misi, pa da to doista za sve nas bude svečani zaziv Duha Svetoga. Najljepši mi je bio pozdrav mira s biskupom nakon samog obreda ređenja. Bio je to iskren, topao ljudski zagrljaj koji je uklonio onaj osjećaj koji se zna javiti u liturgiji – pogotovu kad morate biti u središtu pozornosti – neugodan osjećaj napetosti pod pritiskom da sve dobro ispadne i da se obdrže propisi. Bilo mi je vrlo drago kad sam poslije mise ispred crkve susreo tolika mila lica.

Odziv: Je li Družba Isusova za sada ispunila Vaša očekivanja?

U ovoj rečenici potrebno je odrediti što je subjekt. Ima u Družbi Isusovoj ljudi kojima mnogo toga zahvaljujem i koji me razvedruju, krijepe i bodre i pomažu mi na mom životnom putu.
Zapravo sam od početka, upravo suprotno, jako gledao na to što Družba očekuje od mene. I zato sam, s vremenom naučio da – kako rekoh – treba vidjeti tko je subjekt. Mislim da sam u izražavanju svojih očekivanja kad je riječ o meni bio, rekao bih, poprilično povučen i ustegnut.
Ono što sam među isusovcima do sad primio nadilazi moja očekivanja. Da, bit će iskreno i realno ako velim da sam dobio i više nego što sam očekivao. Tu ne mislim samo na četiri fratrovačke i dvije splitske godine u novicijatu, na zahtjevno radno ljeto u Španjolskoj, na život u innsbruškom kolegiju, nego i na predivna iskustva u filozofiji, na pregolem urednički posao, profesorsku službu, na tolike ljude koje sam susreo, na prijateljstvo, ljubav, razumijevanje… – To nisam očekivao! I druge stvari k tome. Kad me tko ozbiljno razočarao, to je povezano i s tim što po svojoj psihičkoj strukturi volim idealizirati i preuveličavati, pa bih od ljudi očekivao previše. Mladi čovjek može biti prekomjerno osjetljiv za ono što mu je sveto i dragocjeno, za ono čemu poklanja svoju ljubav. Treba mu pristupiti s dovoljno širokim srcem i s dovoljno debelim živcima, obazrivo i prodorno, sa znanjem. Uostalom, moja očekivanja i pravi interesi već dugo gorljivo smjeraju na kraljevstvo Božje i ono što Bog hoće. Želim to reći skromno, bez pretjerivanja, ali s duhovnim zadovoljstvom što je tako. Ono što Gospodin od nas očekuje – to je važno. Isusova je riječ: »Tražite najprije Božje kraljevstvo!« Ostalo nam se nadodaje.
Družba Isusova je velika. Takoreći svesvjetska. Kad razmišljam o našoj provinciji pitam se što smo učinili da zaustavimo ili spriječimo strašan rat koji se zbivao oko nas. Što smo htjeli, što smo mogli, što smo trebali učiniti? Što činimo sada da Božji mir zavlada u srcima, da punina radosti i obilje života koje Isus daje dopre do nas samih do ljudi oko nas. Vrhovni šef u Družbi je Isus.
Evanđeoski tekst ističe dva smjera raspoloženja koje Isusovo uskrsnuće izaziva u njegovim prijateljima: strah i radost. Tako ja doživljavam posao koji sada radim – volim ga, ali mi je ujedno jako naporan i stoji me puno. Tako gledam i na svoj budući život u Družbi Isusovoj. Ima upitnih i neriješenih stvari. Budućnost ne poznam. Ali znam da sve stvorenje iščekuje otkupljenje Božje i žudi za njim.
Sveti Pavao bi pitao: Što imaš, a da nisi primio? Ono što kao čovjek jesam u velikoj sam mjeri dobio od Družbe Isusove.

Odziv: Što nam želite poručiti za kraj?

a. Hvala za interview. Zahvaljujem i čestitam svima koji ga cijelog pročitaju.
b. Drago mi je da je Croatia pobijedila Ajax.
c. Radujem se što opet živim na Fratrovcu.
d. Volio bih da ovaj Božić svima nama donese obilno duhovno osvježenje.
e. Upravo se bavim likom Zaharije, oca Ivana Krstitelja. On je kod sv. Luke prvi kome je naviješteno Evanđelje. Iz njegova primjera možemo naučiti da primiti radosnu novost od Boga ne znači neko lakomisleno veselje i prepuštenu razdraganost kako bismo mi to možda priželjkivali. Zaharija je iznenada suočen sa svojom nemoći u komuniciranju, ranjen u uspostavljanju veze. Usto, preuzima skrb za jedan život koji mu je povjeren kao dar. To su ozbiljne stvari. Uronjen u tišinu zacijelo je bio kadar sastaviti onaj himan koji je postao svagdanjom molitvom Crkve: »Blagoslovljen Gospodin… što pohodi i otkupi narod svoj.«
f. Želio bih pitati čitatelje Odziva kako kane proslaviti veliki jubilej 2000. za koji se cijela Crkva sprema?

Interview vodio Mario Bošnjak