Je li Iz 60 politički program?

Treba li čuveni tekst u Iz 60 čitati kao vrijedan politički program koji pruža pogled unaprijed i motivira? Pozitivan, pun nade i svijetle perspektive svakako je dragocjen za pokretanje inicijative koje će pomoći životu zajednice. Tema hodočašća svjetskih naroda u grad Božji u Knjizi proroka Izaije nije nova jer već Iz 2 govori o tome (usp. Mih 4). Pitamo se da li »cionizam« pravo prihvaća Izaijin pogled. Susrećući se s Iz 60 vrlo brzo ćemo osjetiti da se treba čuvati zloporabe koja bi izostavila bitan teološki element. Koliko je Izaijin tekst aktualan potvrđuje dnevni pogled na prilike vezane uz Jeruzalem, koji za sebe žele pripadnici raznih vjera, i uz cijeli Bliski Istok s njegovim napetostima koje se nastavljaju.

Sugovornica

Pogled na neki proročki tekst redovito se potpomaže prepoznavanjem tzv. komunikacijske strukture. Riječ je o jednostavnu koraku u formalnoj analizi kojim uočavamo tko govori i komu se obraća. Tekst Iz 60 obilježavaju uvodni imperativi koji od adresata ili naslovnika kome su riječi upućene traži da »ustane« i sam »zasvijetli« (v1). Od sugovornika se traži da podigne oči i pogleda uokolo (v4). Riječ je o personifikaciji s vrlo jasnim antropološkim elemementima: ta osoba ima oči (v4) i srce koje će uzdrhtati u radosti (v5).

U biblijskom izvorniku odmah je jasno da je riječ o ženskoj osobi budući da hebrejski jezik i u drugom licu redovito ima za ženski rod posebne gramatičke oblike, pa su tako već i prvi imperativi prepoznatljivi kao govor njoj. Osim što je žena ona je i majka kojoj se djeca vraćaju: sinovi joj dolaze (v4), dovoze se prekomorskim lađama (v9), njezine kćeri donose, noseći ih u krilu (v4). Ona ima svoju zemlju, područje unutar svojih granica (v18), njoj pripada narod (v21). Bivši tlačitelji izravno je prepoznaju kao grad Božji – »grad Jahvin«, s vlastitim imenom »Sion« (14b). Oznaka »Svetac Izraelov« (14b) koja stoji uz ime »Sion« svojevrstan je zaštitni znak koji objedinjuje tri dijela Izaijine knjige. Sion kao gora jeruzalemskoga hrama ovdje zamjenuje ime grada. Riječ je očito o biblijskomu pogledu koji više nije usmjeren na »zemlju kojom teče med i mlijeko«; ni idealno vrijeme sudaca ni kraljevi koji su stolovali u Jeruzalemu ne spominju se. Sam grad – koji je u hebrejskom izvorniku i općom imenicom i vlastitim imenom ženskoga roda – sugovornik je kome se Bog izravno obraća. Tako grad poprima vrlo pozitivne crte nasuprot problematičnoj ulozi i kritici koju prima u kontekstu poznate babilonske kule (Post 11,4).

Govornik koji upućuje riječi zapisane u Iz 60 izravno se na dva mjesta predstavlja s אני יהוה ’anî ’adonaj – Ja, Jahve (16b,22b). Sam Bog ne samo da govori nego se aktivno zalaže u »projektu« o kome je riječ. On će uresiti svoj dom (7b), proslavit će ga (13b); sam donosi poboljšanje budućem gradu i uređuje vlast u njemu (v17); svemu tome hitro će pristupiti, žurit će (22b).

Univerzalan pogled

Prvo upozorenje da se realnopolitički pogled na budućnost Jeruzalema ovdje veže uz važan biblijski kontekst jesu elementi iz izvještaja o stvaranju. Tama koja prekriva zemlju (hošek v2), za razliku od obasjanoga grada ista je ona koja je prisutna na početku stvaranja (hošek Post 1,2). Sunce i mjesec koji od Stvoritelja primaju zadaću kao nositelji svjetlosti (Post 1,14) u Izaijinoj knjizi svoju ulogu više nemaju jer je Bog sam preuzima (Iz 60,19s). Upravo takva najava označit će završni pogled cijele Biblije na nebeski grad Jeruzalem u kojem će Bog sam biti svjetlo (Otk 21,23). Dvostruko isticanje da je riječ o »vječnom svjetlu« (2x Iz 60,19s) nije samo upozorenje na poželjnu i hvalevrijednu trajnost, nego na nov način tumači ono što je od početaka od Boga dano ljudima kao vječno, a to je vječni savez. Tako je već kod Noe (Post 9), tako je s Abrahamom (Post 17). Izaijin nov i karakterističan govor glavni starozavjetni događaj i dokument Zakona odnosno Pouke, koji je svojevrstan ustav života zajednice, promatra kao svjetlo – ono što omogućuje snalaženje i pruža orijentir.

Prvi dio Izaijina teksta posvećen je pretežito narodima koji dolaze u Jeruzalem (Iz 60,1-14). Riječ je o onima koji su najprije pokriveni mrakom (v2) te stoga sami pristupaju kako bi se naužili Sionove svjetlosti (v3). Sa sobom donose svoje blago (v5.11), ono što im je dragocjeno. Slika je to koja će također naći izravnu primjenu u opisu nebeskoga grada u Otk 21,24.26. Saba (6b) kao polazište za pohod Jeruzalemu dobro je poznata zbog posjeta kraljice od Sabe kralju Salomonu (1 Kr 10,1; 2 Ljet 9,1), koja se sama htjela uvjeriti o njegovu bogatstvu i mudrosti (Izvornik ima isto ime kod Izaije i kod opisa kraljičina posjeta). Novost je u tome što sada nije samo kraljica sa svojom pratnjom na putu u grad Božji, nego svi (Iz 60,6b). Libanon (v13) kao podrijetlo cijenjenih stabala i drvne građe povezuje Izaijin prikaz s gradnjom hrama (1 Kr 5-7; 2 Ljet 2-4), pa i na taj način svjedoči da je vezan uz povijesno iskustvo.

Bitan preokret i obraćenje kroz koje narodi prolaze očituje se u tome što sada »sinovi tuđine« grade zidine Jeruzalema (Iz 60,10a). Nisu oni samo puki posjetitelji nego se aktivno uključuju i izgrađuju ono što pruža zaštitu cijeloj zajednici. Pritom i sam naziv »sinovi tuđine« ima dublji sadržaj jer s jedne strane podsjeća na Nehemiju i gradnju u koju su uključeni članovi naroda rođeni u izgnanstvu, u tuđini. S druge pak strane označava i strance (tako redovito u hrvatskom prijevodu) – pripadnike svjetskih naroda koji se s njima stapaju u jedno u poslu, dijele sudbinu, upozoravajući tako na prva promišljanja o tome da se Božji narod ne definira isključivo etnički i biološki. Već su u Abrahamovu domu obrezani i »sinovi tuđine« (Post 17,27), a izlazak iz Egipta uključuje i mnogo ostaloga svijeta (Izl 12,38). Radikalan Izaijin pogled na nov stav svjetskih naroda prema Božjem gradu upozorava da jedino služenje Sionu donosi budućnost (v12). Narodi i kraljevstva koji prihvate »vječno svjetlo« i opslužuju ga osiguravaju si opstanak. Velika novost očituje se u poniznom poštovanju koje iskazuju bivši tlačitelji (v14). Njihovo će služenje ići tako daleko da postaju dojiljama, majčinskim hraniteljicama Siona (v16).

Grad Božji

Pogled na sam Jeruzalam glavni je sadržaj drugoga dijela teksta (Iz 60,15-22), ali, jasno, od početka je riječ o njemu. Nasuprot tami grad je izdvojen svojom svjetlošću. Sam Bog je, vidjesmo već, preuzeo ulogu sunca i mjeseca (v19s). Zato već uvodni reci ističu da grad ima svoju svjetlost (v1.3); Slava Božja (v1s) – opipljiva biblijska slika koja označuje Božju nazočnost najprije u šatoru na putu kroz pustinju, zatim u hramu – daje mu svjetlo. Perspektiva koja je pred njim obilježena je dugotrajnom radošću koja ima svoj izvor u Bogu i obuhvaća naraštaje (v15), a najavljena je već u onoj ozarenosti (v5) koju donosi pogled na sve koji se okupljaju i na djecu koja se vraćaju (v4). Grad će svoje vrata nazvati »pohvalom« Božjom (v18) jer će ona biti stalno otvorena da prime brojne hodočasnike koji uzlaze (v11). Vrata kao simbol otvorenosti i prihvaćanja bit će također ugrađena u sliku nebeskoga grada u Ivanovu otkrivenju na kraju Svetoga pisma (Otk 21,13), a prema svojem redovitom značenju kao mjesto sudišta gdje se zajednica okuplja, gdje se odvija proces i pronalazi pravorijek Izaija donosi novost. U gradu koji on gleda bit će mjesto okupljanja ne samo za lokalne stanovnike, nego za narode. Svi mogu doći do prosudbe uz »vječno svjetlo«.

Važan obrat koji doživljava grad, personificiran u liku žene i majke, odgovara biblijskom promatranju obnovljene ljubavi između muža i žene. Bila je ostavljena, predmet mržnje; namjesto toga bit će ponos koji traje (v15). Plastično je prikazano poboljšanje infrastrukture u gradu: materijal će za bitan stupanj biti unaprijeđen. Umjesto mjedi doći će zlato, umjesto željeza srebro; gdje je bilo drvo bit će mjed, a gdje kamen željezo (17a). Bitnu promjenu označava do danas žuđeno tražena odsutnost nasilja (חמס, v18) pri čemu je riječ o onom fenomenu koji je doveo do sveopćega potopa u Noino doba (חמס<> Post 6,11.13). Kao element preokreta opis izričito spominje prethodne »dane žalosti« koji su prošli (v20). A svojevrstan vrhunac nove definicije naroda Božjega, okupljena u svetom gradu, u tome je da su mu članovi svi redom pravednici i to ne od svoje snage i prema vlastitoj procjeni nego kao proizvod Božjega stvarateljskoga djela, njegove ih ruke imaju napraviti (v21). Gospodinove ruke oblikuju njegov narod.

Pitanje vlasti

U skladu s uvriježenom tradicijom narodi imaju svoga vladara u liku kralja. Njihovi kraljevi, očito sami u potrazi za pravim svjetlom, dolaze k sjaju Siona (3b). Pristupaju mu kao poslužitelji (v10), kao dojilje (v16). Oni su voditelji svojih naroda na velikom hodočašću u grad Božji (v11). Kraljevstvo koje se ne da na tu novu službu ide u propast (v12).
S druge strane Izaijin tekst vrlo dosljedno gleda na Sion koji nema kralja. Poglavarstvo koje se ima brinuti za život u gradu Bog sam određuje kao čuveni Šalom, a nadzornik (נגשׁ) za provedbu vlasti – namjesto goniča koji su organizirali rabotu u Egiptu (נגשׁ Izl 5,6) – u njemu jest pravda (17b).

Bogoštovlje

Posebnost Izaijina »programa« za Jeruzalem i narode bogoštovni je element koji stoji u središtu i ima odlučujuću ulogu. Odnos prema Bogu ključ je cijeloga nacrta. Sam pohod svjetskih naroda u sveti grad nalazi svrhu i smjer u imenu Božjem: »k imenu Gospodnjem« dolaze (9b). Iznenađuje što upravo narodima Prorok pripisuje »evanđeosku« misiju (בשׂר baśar 6b): oni već naviještaju pohvale Božje – poznaju oni slavna djela Božja koja su vrijedna hvale i izvješćuju o njima (תהלת tehilot 6b). Štoviše brojne životinje koje se spominju: deve (v6), stada i ovnovi (v7) imaju očito bogoštovnu funkciju. Ističu središnju ulogu Doma Božjega. U skladu s redovitim starozavjetnim nacrtom sami »uzlaze« – kako opis navodi – od sebe se daju za žrtveni prinos עלה (7b).

Ovo začuđujuće znanje o Bogu i poštovanje pred njim vezano je vjerojatno uz tajnovitu tematsku riječ »tmina« (ערפל ‘arafæl v2). U uvodnoj slici ona prekriva narode. S našim suvremenim inkulturacijskim naočalama neće na biti teško odmah prepoznati da pritom nije riječ o pukoj tami i mraku, nego o prostoru tajne koji poznaje Mojsije s brda Sinaja kada je kao posrednik bio primljen u Božju blizinu (»pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio« ערפל Izl 20,21). O njemu govori Salomon kod posvete hrama, novoga mjesta Božje prisutnosti (»Gospodin je odlučio prebivati u tmastu oblaku« ערפל 1 Kr 8,12).

Sion otpočetka opisa uživa svjetlo koje od Boga dolazi (Iz 60,1s). Odvažan uvid koji bitno obilježava odnos prema Bogu krije se u spoznaji da je i poraz od Boga (10b). Spasonosno je otkriti i u potpunoj propasti kad je hram bio spaljen, grad razoren, narod izgnan i kraljevstvo dokinuto, prisutnost Božje ruke, prepoznati u tome dio Božjega nauma, njegov osjećaj (»u svojoj srdžbi udario sam te« 10b). To je najbolji korak prema naprijed koji uključuje kajanje za vlastitu nevjernost. Motivacija za veliku promjenu i boljitak koji će Božjem gradu biti darovan i opet je eminentno teološke naravi. Nije sada riječ o Egiptu ili narodima kao u početku kod izbavljenja i ulaska u obećanu zemlju. Sada sam Sion treba doći do toga da doista upozna tko je njegov Gospodin (Jahve יהוה 16b). Spoznat će pravu narav svojega Boga koji je njegov Spasitelj, pomaže u nevolji, i njegov je Otkupitelj – onaj blisko povezani koji svojim sredstvima izbavlja iz nesretnih prilika.

28.05.2015.

Niko Bilić SJ