Sudbonosna pustinja

Vjera i nevjera na putu u slobodu (Izl 32,1-14)

Svima nam je događaj sa zlatnim teletom dobro poznat. Izraelska zajednica bijaše na putovanju iz Egipta u obećanu zemlju. Kad se Mojsije duže zadržao na brdu Sinaju, ljudi su od Arona tražili da im napravi lik nekog božanstva koji će ići pred njima. Aron daje nalog da mu donesu zlatni nakit.

1. slika: Izl 32,1s

Izlazak u slobodu naporan je i zahtjevan. Izraelski narod bio je pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika (Izl 2,23). Na Božju inicijativu dočekali su žuđeni čas oslobođenja (Izl 3,10: "izvedi moj narod" – Izl 12,51: "izvede Jahve sinove Izraelove iz zemlje Egipta"). Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni slutnjom o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode.

Ali sloboda je pustinja, u njoj se treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi su ljudski senzori u pustinji izvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnog sunca koje žeže, zbog prehladne noći, gladi i žeđi, napornog putovanja.

Sloboda je kušnja pri kojoj je Božji narod podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Sloboda je pustinja u kojoj se moramo osloniti na vlastite snage i uprijeti sve sile, želimo li doći do cilja. Njihova je odgovornost hoće li doći do Obećane zemlje i, uopće, za kojim će idealom ići. Oni odlučuju kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Više nema tlačitelja (Izl 3,7) na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve.

Na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek štuje i kome se klanja. Izraelci su istom primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsiju (Izl 32,1: Mojsije nas izvede iz zemlje Egipatske). A kad Mojsija nema, odustaju i od njega. Kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima (Izl 32,4: ovo je tvoj bog koji te je izveo...).

Pustinja je dio života u kojem će provrijeti ona dubinska potreba i liturgijska moć čovjekova da iskazuje štovanje. U pustinji se odmah dolazi do bitnoga. Čovjek traži nekoga za kim će ići, nekoga prema kome će usmjeriti svoje najdublje i najsvetije težnje.

"Napravi nam boga!" (32,1), viču Izraelci. Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kumir je jadna, drska i zavodnička patvorina.

2. slika: Izl 32,3–6

Od rastopljena zlata izlio je Aron lik teleta i proglasili su da je to bog, osloboditelj. Pred zlatnim teletom Aron gradi oltar na kojem će idućeg jutra prinijeti žrtvu. Uslijedit će pučko veselje.

Strahovita je uloga koju preuzima Aron. Iz izvještaja o Mojsijevu zvanju znamo kako Mojsije sama sebe drži teškim na jeziku (Izl 4,10) i Bog mu dodjeljuje rječitog brata Arona kao potporu (v14–16). Aron će biti glasnogovornik koji prenosi Božje riječi, on će zastupati Božji autoritet pred narodom i pred zlim vlastodršcem Faraonom. On je osobnost koja svojom jakošću podupire suradnju s Bogom. Upravo se Aron sada slama u slabosti. Isti čas i bez pogovora prihvaća idolatrijski prijedlog. Kao da je već imao spreman plan o zlatnom teletu, premda je on prvi morao znati izričit zahtjev: "ne pravite sebi kumira od zlata" (Izl 20,23). Aron izravno krši zakon.

Nakon što su Izraelci proglasili Mojsija osloboditeljem, pa odustali od njega, idu korak dalje i svoj dolazak u slobodu pripisuju pozlaćenom kipu (Izl 32,4). Nesretni Aron i to odmah povodljivo prima i gradi žrtvenik pred kumirom. Sutra je Jahvin blagdan, kaže on. Pripravit svečanost u čast Jahvi! Je li to u čast Jahvi? Procjenu će dati sam Bog (32,8): Zašli su s puta. Teletu od rastopljene kovine prinose žrtve. Njega proglasiše bogom.

Kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju (32,6). Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nam daruje našu vlastitu zbiljnost, kad zanemarimo Onoga koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti.

3. slika: Izl 32,7–10

U svetim visinama na vrh Božje gore, Gospodin upozorava svoga slugu Mojsija. Ovaj je narod tvrde šije. Ako Mojsije dopusti, gnjev će Božji na njih planuti i uništiti ih.

Bog prati sudbinu svoga izabranog naroda koji je za sebe stvorio od skupine potlačenih robova na rubu egipatskog društva. Kao što je onda sam "vidio njihove muke i čuo vapaje" (Izl 3,7), sada također prati što se to zbiva među njima. Božja je procjena izravna i jasna: "Brzo su zašli s puta koji sam im odredio" (Izl 32,8).

Jahve gleda i sluša. Prvi put nakon poziva Mojsijeva u kojem 2x stoji ראיתי (ra'îtî "vidio sam" 3,7.9) u Božjem govoru taj se isti oblik, 1. Sg., pojavljuje u riječima koje Bog upravlja Mojsiju u 32,9 (ra'îtî ). Da je točno čuo potvrđuje navod: "Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske" (32,8) koji doslovno opetuje proglas cijele zajednice (v4).

Sada je i Mojsijeva vjera na kušnji. Da je Bog, gospodar koji je svijet i ljude dozvao u život, doista htio istrijebiti i uništiti, zar bi trebao tražiti dopuštenja od svoga sluge? Ali Gospodin pita Mojsija: "Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim!" (32,10). Pritom Bog ipak ne odustaje od svoje dobrohotne namjere da daruje život velikom narodu: "Onda ću od tebe razviti velik narod" (32,10).

4. slika: Izl 32,11–14

U svojoj molitvi Mojsije postaje zagovornik naroda. Zašto da Gospodnji gnjev plane protiv naroda koji je izveo iz kuće ropstva. Neka se Gospodin sjeti kako je svojim imenom prisegnuo i obećao budućnost slugama svojim Abrahamu, Izaku i Izraelu.

Mojsije nije podlegao u kušnji. On zna da je Gospodin, a ne neko zlatno tele, njegov Bog. "Mojsije zapomaže pred Jahvom, Bogom svojim" (32,11) izvještava pripovijedni, objektivni dio teksta. S povjerenjem mu se obraća. Ne doziva kumire, nego se moli Bogu. Iz onoga što u molitvi ište, vidi se da očekuje mnogo i da ima povjerenja u moć molitve.

Mojsije se nije dao zaluditi i priznaje da je Gospodin izbavio Izraelce iz ropstva (Izl 32,11). Nije to Mojsijevo djelo kako to ponajprije proglašava zajednica (32,1) i kako Jahve pred Mojsijem formulira (v7). Pogotovu nije djelo kipa kako to potom zajednički izriču vičući (v4), što i Bog dobro čuje (v8).

Mojsije je smion i neposredan. Smjera izravno na Božju nakanu i želi je promijeniti. Ne okoliša, nego pogađa u srce. U Božjim riječima stoji: "pusti neka se moj gnjev raspali" (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na Božji gnjev, pitajući za svrhu: Čemu tvoj gnjev? (v11), i tražeći smirenje: Smiri svoj gnjev (v12). Na tom mjestu u izvorniku Mojsije traži Božje "obraćenje" jer u svojoj molbi rabi glagol שׁוב (šub - obrati se, okreni se od plamena svoga gnjeva! v12)

Kako tekst svjedoči, Mojsijeva je molitva uspješna. Njegova molba "Odustani!" (r. 12) nalazi svoje ostvarenje u zaključnom opisu: "I Jahve odustane" (r. 14). U izvorniku stoji riječ נחם (niham) koju jednako smijemo prevesti kao molbu "smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!" i potom kao izvještaj "i smilovao se!"

Mojsijeva je molitvena metoda podsjetiti Gospodina na njegove sluge, Abrahama, Izaka i Izraela. Mojsije se sjeća obećanja koje je Bog samim sobom zajamčio (r.13). Ono je potvrda da Bog neće "svaliti nesreću" (r. 14) na svoj narod, nego mu dariva život.

Bog je ostao vjeran svom obećanju da će dati potomstvo i zemlju. Već u početku Abrahamu govori: Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju (Post 12,7). O tome se obećanju izvještava više put (13,15; 15,18; 17,8; 24,7). Izaku Bog potvrđuje: "Tebi i tvome potomstvu dat ću sve ove krajeve, da izvršim zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu." (Post 26,3). Jakovu kojemu je promijenio ime u Izrael obećao je prvom viđenju u snu (28,13), a potom će još jednom na javi opetovati: "Zemlju što je dadoh Abrahamu i Izaku tebi predajem; i potomstvu tvojem poslije tebe zemlju ću ovu dati." (Post 35,12). To on dobro pamti pa kao starac o tome pripovijeda Josipu u Egiptu (48,4).

Spominjući tu božansku prisegu Mojsije ne samo da upozorava na Božju vjernost, nego njegove riječi ujedno svjedoče o povezanosti Knjige Izlaska s opisima u prvoj biblijskoj knjizi.

ispravljeno: 28.10.09.

doc.dr.sc. Niko Bilić, SJ

(c) za isključivu uporabu slušačima