Jeremija, svećenik

Čuveni prorok Jeremija već svojim imenom podsjeća na to da je Bog onaj koji uzvisuje i može darovati čovjeku da se uzdigne do najviših duhovnih vrhunaca. Jeremija pripada svećeničkom rodu iz Benjaminova plemena, sa zavičajem blizu Jeruzalema.

Sam opisuje vrlo dojmljiv doživljaj duhovnoga zvanja. Od majčine utrobe poznat je svome Bogu koji ga postavlja za univerzalna proroka. Od početka otvoreno razgovara s Bogom i iznosi primjedbe. Poznato je kako svoj otpor obrazlaže svojom mladošću i nedoraslošću. Još je „momak“- ne posjeduje autoritet samostalnog gospodara i oca obitelji, nego je „mali“, poput kakva sluge i učenika, poput Samuela koji služi u svetištu pod nadzorom Elijevim. Ali božanski Pedagog zabranjuje mu da tako misli o sebi. Pokazat će se da je Božji postupak ispravan jer usprkos vlastitoj procjeni da „ne zna govoriti“ Jeremija je izvrstan govornik, umjetnik riječi i tvorac najopsežnijih proroštava u Svetom pismu. Njegova svećenička služba nije vezana uz hramske prinose, nego je prije svega Božji glasnogovornik i molitelj. Već kod poziva doživljava kako Božja ruka dotiče njegove usne. Bog stavlja svoju riječ u njegova usta i obećava da će bdjeti nad njom da bude izvršena. Pretvorit će je u oganj (5,13).

Jeremija mora slikovito opasati svoje bokove za težak boj. U Božje ime treba ispitati putove izabranog naroda (6,27) i utvrditi kako stvari stoje. Sučelit će se s kraljevima, glavarima pa i sa samim hramskim svećenicima koji su se iznevjerili svom poslanju – poučavaju na svoju ruku (5,31), postali su varalice (6,13; 8,10). Nije lako cijeloj zajednici prenijeti teške optužbe da su nezahvalno zanemarili Božje vodstvo i da su zemlju koja im je darovana oskvrnuli (2,7). Sama nebesa Jeremija poziva na zgražanje pred takvim nedjelom.

Jeremija je zacijelo najpoznatiji po tome što osobno proživljava duboku patnju zbog svega što se zbiva. Trpi od božanske ljutnje i ne može više izdržati (6,11). Suosjeća sa zajednicom u kojoj se nalazi: i on je prožet strahom pred velikom najezdom koja prijeti (6,24.26). Osobita je bol što već unaprijed zna da prema Božjoj najavi neće poslušati njegove riječi i neće se odazvati (7,27s).

Dok su svećenstvo i hramski proroci poticali bunu, pozivljući se na neosvojivost svetoga grada, Jeremija je na drugoj strani. Zove na Bogu odani realizam. U podložnosti, pa i u sužanjstvu vidi bolju opciju za nov početak i duhovno pročišćenje, što se očituje i u dvije poslanice prognanicima koje su sačuvane u njegovoj Knjizi i onoj proroka Baruha. On zna da će izgnanstvo biti ograničeno na jedan ljudski vijek, o čemu poslije i prorok Danijel promišlja.

Svećenik Jeremija ozbiljno uzima svoju pripadnost Bogu. Traži od svih da Bogu prepuste svoju parnicu kao što je sam to učinio. Uhićen i javno kažnjen, bičevan i stavljen u klade, duboko trpi i pretače svoju muku u potresne tužaljke. Po Božjem nalogu po drugi će put diktirati svoja proroštva vjernom pomoćniku Baruhu zato da ostanu zapisana. Ljuto razočaranje Jeremija će doživjeti i kad ga bjegunci sa sobom povedu u Egipat. Ondje će opet prepoznati poganske kultne običaje protiv kojih je već u mladosti morao prorokovati.

Dragocjen izvještaj u Drugoj knjizi o Makabejcima svjedoči kako se Jeremija prije bijega pobrinuo da Kovčeg Saveza i važne predmete iz Hrama sakrije na istom onom brdu, brdu Nebo, odakle je Mojsije motrio obećanu zemlju. Tako mogu ostati u tajnosti sve dok Bog opet ne okupi svoj narod i smiluje mu se. Posljednji put Jeremija se u starozavjetnim spisima pojavljuje u viđenju, u snu Jude Makabeja kao dostojanstveni starac koji se moli za narod i sveti grad. Tako nam otkriva bitnu funkciju svećenika da bude zagovornik. To poslanje, eto, ni smrću ne prestaje.

(22.01.; 23.02.) 24.02.2010. 08.11.2011.

p. Niko Bilić SJ