Moderna duhovnost

Pogled na blaženu Majku Mariju Tereziju od sv. Josipa, utemeljiteljicu Karmela Božanskog Srca Isusova

Osvajačica duša

Crkva je Majku Osnivateljicu proglasila blaženom. Jedno je od blaženstava Majka Marija Terezija od sv. Josipa praktično protumačila. Zemlja koju će krotki posjedovati za nju su ljudske duše (Djelo Božje – DB, 192.). Kad danas gledam na sestre okupljene u Karmelu BSI i kad se sjetim svih ljudi s kojima i za koje rade, onda vidim da je Crkva pravo postupila. Majka Osinivateljica jest blažena, jer je tolike duše osvojila.

Ana Maria Tauscher van den Bosch na je svom putu do toga da postane Majka Marija Terezija od sv. Josipa našla veliku potporu u djelima svete Terezije Avilske, pa je stoga njezina nova zajednica Karmel. O. A. Stantić, karmelićanin, zapisao je u Remetama kod prvog objavljivanja njezine autobiografije na hrvatskom jeziku kako je taj novi ogranak Karmela nastao kao mjesto gdje će se njezino „duhovno otkriće“ (DB, Uvodna riječ prvom hrv. izdanju) moći širiti, čuvati i produbljivati. Osobni duhovni put vodi do otkrivanja Boga i to je posao koji nitko drugi ne može za me obaviti niti me sama forma redovničkog života do toga može dovesti. O. Ante Stantić s divljenjem spominje dvostruko geslo Majke Utemeljiteljice u kojem svjedoči o svojoj ljubavi prema trpljenju i šutnji. „Trpjeti i šutjeti – to ljubim!“ (DB, isto). To su dva stupa njezine duhovnosti koji je povezuju s karmelskom tradicijom. S ljubavlju prihvatiti trpljenje donosi veliku slobodu od grčevite potrage za užitkom i od mnogih strahova. Ljubav prema trpljenju jest ljubav prema križu – Kristovu križu koji je ljudsko trpljenje posvetio. Korizma je pravi čas da se toga prisjetimo i zajedno s blaženom Majkom molimo: Neka se po Tvojoj gorkoj Muci / Narod svaki i svi spase puci (BD, 189).

A ljubav prema šutnji jest vanjski znak kontemplativnog života. Suvremen grad je mjesto buke. Šutnja je plašt koji nas štiti. Ne zato da pobjegnemo, nego da zato da čujemo Riječ Božju, šapat Duha koji nas šalje.

Kad čitamo biografiju nekog sveca, obogatimo se znanjem i duhom. Kad čitamo ono što svetac piše o drugom svecu kao npr. Sv. Atanazije o sv. Antunu, to je još bogatije – zanimljivo, poučno i inspiratvno. Ali specifičnost Karmela BSI jest, nalik Družbi Isusovoj, što ima na raspolaganju ono što sveta duša piše sama o sebi. Zasigurno ima najobjektivniji uvid u svoj subjektivni svijet. Slično sv. Ignaciju koji je na nagovor subraće htio ostaviti autobiografiju kao spomen na početak i jezgru Družbe Isusove, tako i blažena Majka osnivateljica prema riječima prvog predogovora (DB, Predgovor) piše radi toga da se „bolje upozna djelovanje milosti Božje preko nje i kroz postanak i razvitak novog ogranka Karmela“. Ona je prema vlastitim svjedočenju „uvijek bilježila glavne događaje i osobite milosti“ (DB, Uvod). U svojim Duhovnim vježbama Ignacije će tražiti od svakog egzercitanta da se zaustavi, da promotri i dobro okuša trenutke kad ga je Božja milost zahvatila. Zato služi ponavljanje u Duhovnim vježbama. Tako se primjenjuju pravila za razlikovanje duhova. Blažena Majka zapisuje da je predmet autobiografije ono što se „odnosi na povijest ovog Božjeg djela“ (DB, isto). Jako podsjeća na sv. Ignacija i na njegov "magis" kad sestrama posvećuje spis kako bi ih ispunila „veća revnost, veći interes i ljubav“ (isto).

Hrvatska
(iz s. Maria-Assunta Windisch, Die Stiftung in Kroatien, rukopis)

Majka osnivateljica je kako je poznato od 1912. do 1920. boravila u SAD i u Kanadi. Ondje se prvi put susrela s Hrvatima. U pismu pisanom (na dan svetog Ignacija) 31. 07. 1913. piše: „Ovdje sam prvi put susrela Hrvate i ostavili su vrlo dobar dojam... voljela bih dobiti mnogo sestara odande“ (Pismo 703). Majka Osnivateljica ne čeka na povratak iz Amerike nego odande šalje svoju vjernu pratiteljicu da potraži pogodno mjesto za novu kuću i odobrenje biskupovo. Veoma joj je stalo do pravog dušobrižništva među iseljenicima. U idućem pismu bilježi: „Ovdje su ponajviše Hrvati, Slovenci, Mađari, Talijani... a svećenika nedostaja, ponajprije jedan hrvatski svećenik koji govori talijanski ili mađarski.“ (Pismo 704, od 5. 8. 1913.)

Prvi put sestre posjećuju Hrvatsku 1913. Donose sa sobom poznato okružno pismo za svećenike u Hrvatskoj u kojem blažena Majka Osnivateljica opisuje nevolje iseljenika i svoju veliku čežnju da im pruži pomoć. U hrvatskom izdanju autobiografije Djelo Božje objavljen je izvadak iz toga pisam u kojem blažena Majka bilježi: „Iskusile smo u ovo nekoliko mjeseci da su tisuće i tisuće, milijune katolika izgubljeni za Crkvu... Prema zahtijevima našega zvanja okupila nas je Božja providnost iz različitih naroda tako da se već sada među nama govori 11 jezika pa možemo služiti razlitičim narodima, samo nam još nedostaju sestre Hrvatice.“

Na dan sv. Ane, 26. srpnja, s. Maria Terezija Demetz šalje opširan izvještaj Majci Osnivateljici iz Zagreba koji naziva lijepim gradom u kojem su sestre za svog prvog pohoda iskusile mnogo ljubavi i dobrote. Pismo se čuva u Arhivu u Sittardu.

U pismu sestre opisuju kako su svakog dana bile u Katedrali. Izvješćuju kako je nadbiskup koadjutor Bauer bio očito dirnut kad je čuo o tome kako Majka Osnivateljica želi preuzeti skrb za siromahe u Hrvatskoj, već u prvom razgovoru zasvjedočio je svoju zahvalnosti za to i obećao da će pomoći koliko god može. Biskup Bauer preuzeo je pismo Majke osnivateljice svećenicima i dao ga prevesti. Pismo je službeno odobreno i poslano u tisak za sve župne urede u nadbiskupiji, a i sestre su dobile još 500 komada da imaju na raspolaganju za svoj put po Hrvatskoj.

Pismo iz Zagreba izvješćuje o tome kako su sestre primljene i kod jednog visokog predstavnika vlasti koji je s velikom radošću poslušao želju Majke poglavarice da i u Hrvatskoj podigne dom za djecu ukoliko pronađe prikladnu kuću i pomoć za to.

Sestre u Zagrebu doživljavaju kao osobitu milost kad se u traženju dobročinitelja nađoše pred vratima na kojima je pisalo: Maria Tauscher. Opisuju srdačan susret. Sestre su izrazile svoje iznedanđenje da gospođa, čiji je pokojni muž Nijemac, ima isto ime kao i Majka Vrhovna poglavarica. Razgovor je potrajao preko sat i pola, a sestre su dobile i konkretan prijedlog da potrebno zemljište zatraže od biskupa koji rado potpomaže dobre pothvate. Gospođa Tauscher i njezina majka svjedočile su kako su Hrvati dobre duše i veoma skloni pobožnosti, osobito muškarci.

Isto pismo svjedoči i o prvom računu koji je Karmel Božanskog Srca Isusova imao u Zagrebu. Sestre su biskupu povjerile prikupljeni novac, a on ga je uložio u banku pod tim imenom. Biskup je također odmah u ruke uzeo i pročitao pismo Majke Osnivateljice upućeno sestrama iz Amerike koje su mu one spomenule i htjele su mu pokazati adresu. Sestrama biskup daje odgovor da mogu poglavaricu izvijestiti o tome kako zemljište daje biskup, a i da se za gradnju ne moraju same brinuti, ali da je sad prva briga: barem 3-4 hrvatske sestre.

Kad je blažena Majka primila obavijest o uspjehu ovog puta u Hrvatsku i o dobroti biskupovoj morala se veoma obradovati. Piše u pismu od 20. 12. iste godine 1913.: „Očekujen mnogo zvanja u Hrvatskoj, Hrvati mi se veoma dopadaju, ostavljaju dojam unutarnjosti i finoće... Veoma se radujem Zagrebu i nadam se da ću biti prisutna kod osnivanja nove kuće “ (Pismo 710). Poslije će u Autobiografiji kod posjeta Hrvatskom Leskovcu zapisati: „Hrvati su vrlo darežljivi“ (DB, 180).

Umijeće rada s ljudima

Djelo koje započinje Majka Osnivateljica i u Hrvatskoj crkvena je skrb novog vremena jer je osobito usmjerena na moderne siromahe po gradovima. Brat Ambrozije od Sv. Terezije, generalni definitor Karmelskoga reda koji piše uvodnik za prvo izdanje Autobiografije (1949.) upozorava na specifičnost ovog apostolata koji je usmjeren na „tisuće napuštene velegradske djece“ (DB, Predgovor). Njima treba dom, njima treba odgoj za vrijedne i sposobne članove ljudskog društva. Koliko je takav pristup aktualan najbolje se možemo osvjedočiti zavirimo li u sustav studija modernog menadžmenta koji je ponajviše usmjeren na ispravno uspostavljanje kontakta, poznavanje i razumijevanje ljudi, priopćavanje ideje, sposobnost za motiviranje i zdravo vođenje zajednice. Ljudi su najvrijedniji „resurs“. Blažena će Majka u svojim izrekama zahtijevati poznavanje ćudi, nasljednog opterećenja, obiteljskih prilika. Za zdrav rad s ljudima ona traži da sve te komponente budu razmatrane u svjetlu milosti (DB, 192).

Rad blažene Majke Osnivateljice daje divnu sliku o spoju između uzvišenih ideala i konkretnog života. Muke oko kuće u Berlinu ona do u dubinu osjeća, ali ih svjesno predaje Bogu. „Za tebe je sagrađena, Gospodine“ piše ona u svojim autobiografskim bilješkama, a o. Ante Stantić ističe u svom uvodu. Što poduzimamo i gradimo za Tebe je Gospodine! Takav duhovni stav donosi unutarnju slobodu, liječi od stresa, daje osjećaj sigurnosti i ono zadovoljstvo koje sa sobom donosi svijest da sam Bog cijeni naše skromne pokušaje.

Kod posjeta Hrvatskoj opisat će mukotrpnu graničnu kontrolu, i kod dolaska i na putu dalje za Mađarsku. Spomenut će i razuzdano, pijano mnoštvo koje izaziva strah (DB, 179, 181). Duhovni ideali i visoka samostanska stega iskušavaju se upravo u ovakvim mučnim i ponižavajućim iskustvima koja nam pokazuju svu dubinu naše slabosti. Blažena Majka će sama potvrditi: „Samo onaj tko sam svoje slabosti osjeća, zna kako je drugom pri duši“ (DB, 194).

Dvostruk je put koji sama Blažena Majka spominje, a vodi do sigurnog uspjeha. Bilježi to baš kod pohoda Hrvatskom Leskovcu: Ustrajnost i strpljvost. „Ustrajnost i strpljivost kruni Bog svojim blagoslovom.“ (DB, 180). Ustrajnost znači poduzimanje, marljiv rad, koliko je u ljudskoj moći. Strpljivost znači slobodu od suvremenog pritiska da sve mora biti isti čas gotovo i odmah dostupno kao na kompjuteru pritiskom na tipku.

Blažena Majka posvema je privržena Bogu, a u isti čas bliska sestrama. Kod svog posjeta Hrvatskom Leskovcu posvjedočila je kako znade pronaći suradnika vodiča koji će svjetlom obasjati pravi put i dovesti je na odredište. U svojoj pratilji sestri Gabrijeli ona poput biblijskog Tobije prepoznaje anđela koji ju vjerno prati. Treba znati prepoznati suradnike, zahvalno prihvatiti njihovu pomoć i potvrditi njihovu vrijednost.

Brigu za Karmel blažena Majka povjerava svim sestrama i pri tom gleda daleko u budućnost. Piše o tome u Autobiografiji. Sve karmelićanke Božanskog Srca Isusova, „do kraja vremena“ (DB, 188) imaju zadaću osigurati Karmelu blagoslov za budućnost.

Blizu smrti

Na završetku svoga života blažena Majka vraća se na početak Sv. pisma. Znamo kako u izvještaju o stvaranju sam Bog izvršava procjenu svoga djela. Uvijek iznova, kao u kakvu ispitu savjesti, ona gleda i vidi kakvo je. Dobro je! – ustanovoljuje on sam. To je Božja procjena. Ponavlja se sedam puta jednako kao što se i dani ponavljaju. A na kraju Bog daje ocjenu za sve što je stvorio. Sve je već pred njim, on još jednom gleda i daje ocjenu: veoma je dobro (Post 1,31). Zapisano je kako su jedne od posljednjih riječi blažene Majke upravo ta biblijska utjeha: „Sve što Bog čini, dobro je!“ (DB, 195). Teološkim rječnikom rečeno: pred smrt vraća se na stanje prije prvog grijeha.

Sada kad je proglašena blaženom dobro je prisjetiti se kako je ona otvoreno i mirno govorila o svom budućem životu poslije smrti. Veliku skrb za kuću u Sittardu nosila je na plećima, osjećala je da je sile napuštaju, i govorila kako će u budućem životu moći pomoći (DB, 193). Bio sam ondje i vidio da je kuća u vrlo lijepom stanju i živi sve do danas. Dakle Blažena Majka obavlja svoj nebeski posao!

Sestra koja ju je kao njegovateljica pratila bilježi kako bi dok je navečer u sobi s blagoslovljenom vodom radila znak križa njezin pogled bio „uzdginut prema nebu“ (DB, 193). S uvjerenjem je blažena Majka govorila „Doskora ću biti u nebu.“ I obećala je da će i odande slati blagoslov sestrama. Slutila je nebesko blaženstvo i kad je govorila o „lijepom nebu“ i o svojoj čežnji za njim. Ista sestra pratiteljica koja se često i po noći brinula za nju bilježi kako se ispunilo prvo proročko obećanje blažene Majke da će se, kad bude u nebu, pobrinuti da sestra ima punu godinu dana mir po noći. Sestra svjedoči da je tako bilo (DB, 195).

Sama blažena Majka na kraju svojih autobiografskih zapisa izričito spominje svoju nadu da će pred Božjim prijestoljem biti zagovornicom, da će moliti za milosti i blagoslov (zapis od 2. srpnja 1925., DB, 188). Tu je njezinu nadu Crkva prihvatila i potvrdila beatifikacijom.

Zagreb 23. veljače 2008.

p. Niko Bilić SJ