Mihej – teolog Ostatka

Kad otvorimo zbirku Dvanaestorice malih proroka jedino ćemo kod Miheja naći da čak pet puta govori o שארית Ostatku (2,12; 4,7; 5,6s; 7,18). Prorok se zanima i naviješta sudbinu Božjega naroda koji kroz nevolju i pročišćenje dobiva budućnost od Boga na dar. Misao o tome, dakako, nije izvorno samo njegova – susrećemo je primjerice već kod prvog velikog proroka Izaije ali Mihej joj posvećuje osobitu pozornost.

Mihej, za razliku od njegova imenjaka iz Ilijina doba, nema u svom imenu izričit navod ili kraticu Božjega svetog imena "Jahu" nego se može shvatiti kao upit: מיכה "Tko [je] kao...?" To je pitanje vrlo poznato u imenu arkanđela Mihaela, i upravo ga tako prorok definira u svojoj molitvi, uzimljući umjesto imena Jahve opću imenicu El - Bog. Retorički pita: "Tko je Bog kao ti?" (Mih 7,18).

Prorok bez titule

Mihej među malim prorocima pripada u one koji nemaju naslov proroka. U cijelom spisu nigdje nije opisan kao נביא. Naznaka podrijetla "Morešećanin" (1,1) daje slutiti kako potječe iz mjesta o kojem prorokuje, navješćujući mu zlu kob: bit će otpušteno, isključeno iz zajedništva: Lakišanka će tome Morešet-Gatu dati oproštajni dar (1,14).

Koliko je Mihej važan svjedoči Knjiga proroka Jeremije gdje se upravo Mihej, označen istim izrazom za podrijetlo "Morešećanin", uzima kao primjer hrabroga upozoravanja na nevolju koja prijeti (Jr 26,18) - kod Jeremije se vjerno navode riječi o preoranom Sionu, o ruševini Jeruzalema i o hramu kao šumskoj uzvišici iz Mih 3,12.

Mihej je ipak poglavito sličan Izaiji jer mu je djelovanje smješteno u isto doba kralja Jotama, Ahaza i Ezekije (Mih 1,1; usp. Iz 1,1) i jer, premda u Judeji, govori ponajprije o sudbini Samarije i Sjevernoga kraljevstva (Mih 1,6). Izaiji je sličan po svojoj simboličkoj akciji koja naviješta odlazak robova u izgnanstvo: Mihej hoda gol i bos (Mih 1,8; Iz 20,2-4). Na prvom mjestu ipak stoji njihovo zajedničko proroštvo o velikom hodočašću svih naroda u Jeruzalem (Mih 4,1-5; Iz 2,2-5). Osobitu vrijednost ima pogled u budućnost koji se kod Miheja kao i kod Izaije očituje u tome da već u Ezekijino doba govori o Babilonu, o progonstvu, i to o njegovoj pozitivnoj ulozi, što Miheja opet stavlja u blizinu Jeremijina navještaja (Mih 4,10). Mihej je najbliži Izaiji kad preuzima motiv trudne žene koja čeka dijete: Čuvena "djevica koja će začeti" (Iz 7,14) ima u Mihejevu proroštvu Betlehemu odlučujuću ulogu jer treba pričekati dok rodi "ona koja ima roditi" (Mih 5,2). Prema prethodnim riječima o porođajnim bolima Mihej očito govori o Kćeri Sionskoj kao budućoj majci (4,9s), pružajući tako podlogu za plodno ekleziološko i mariološko razmatranje.

U dijalogu

U Mihejevu se tekstu odmah uočava kako se on izravno obraća pojedinačno navedenim sugovornicima. Početak je univerzalan i jasno upozorava da prorokova poruka nije usmjerena samo na jedan izabrani narod, nego daleko veću zajednicu. Kao što njegov imenjak, Mihej ben Jimla dovršava svoj epizodni nastup pozivljući: "Čujte, svi puci!", istim se riječima i Mali prorok Mihej odmah na početku obraća najširem slušateljstvu שמעו עמים כלם (šim‛û ‛amîm kullam 1 Kr 22,28; Mih 1,2).

Već u prvom poglavlju slijedi kratak niz osobno oslovljenih sugovornica: Šafirka (Mih 1,11), Lakišanka (v13) i Marešanka (v15), pri čemu su imena simbolična (šafir - lijep grad, mareša - posjed) i mogu se odnositi izravno npr. na Samariju o kojoj se govori u 1,5-7.

Treće poglavlje u Mihejevu spisu odlikuje se kao govor glavarima i vođama u Izraelu. Nakon obraćanja narodima (1,2) prorok usmjerava svoj pogled na Izrael. Dvaput oslovljava Jakovljeve glavare i vođe doma Izraelova (3,1.9). Svojevrsno stupnjevanje između dvije optužbe vidi se u tome što Mihej s upozorenja da su dužni "poznavati" pravo משפט (mišpat 3,1) prelazi na utvrđivanje da ga "preziru" ili kako Zagrebačka Biblija prevodi: "gadi im se" (v9). Dok prvi dio završava duhovnom i općenitijom najavom da Bog neće odgovoriti i da će sakriti svoje lice (3,4), drugi se govor glavarima i vođama zaključuje u posve konkretnom i realnom pogledu na propast Jeruzalema (v12).

Prorok se posebice obraća i Kćeri Sionu u negativnom tonu, navješćujući joj izgnanstvo u Babilon (4,9-14). U govoru Kćeri Sionskoj (4,10) potvrđuje se i razjašnuje simbolična najava da neće biti gradskih zidina, nego će ostati polje, ni grada, nego ruševine, ni hrama, nego šumska uzvišica za štovanje kumira (3,12).

U ovom nizu izravno upućenih poruka može se promatrati i najpoznatije Mihejevo proroštvo koje je ušlo u Novi zavjet, a predstavlja proglas Betlehemu-Efrati (5,1).

U snazi Duha

Mihej je kao prorok usamljen i izvrgnut proširenoj zloporabi proročke službe i titule. Ispovijeda jasno svoju vjeru u Boga koji ga ispunja snagom i svojim Duhom pa on u sebi nosi i pravo (משפט) i junaštvo - spreman iznijeti "Jakovljev otpad od Boga" i "Izraelov grijeh" naznačen u početku knjige (3,8; usp. 1,5). Djeluje naime u zajednici u kojoj proročko priznanje ima onaj tko prorokuje o vinu i piću (2,11). Oko Miheja su plaćeni proroci koji će za hranu i zaradu proricati mir, a inače rat (3,5). Takvima Mihej otvoreno naviješta tamu koja će nad njih doći (3,6) i oni u svojim lažnim proročkim pitanjima neće dobiti odgovora od Boga (v7). U sredini u kojoj se unutar obitelji krše Božje zapovijedi poštovanja prema roditeljima i ljubavi prema bližnjemu (7,7) prorok postojano izriče svoje pouzdanje u Boga: čeka na njega kao na straži, upućuje mu molitvu jer očekuje uslišanje (7,8).

U drugom djelu spisa Mihej usmjerava svoj pogled na završetak povijesti, svojevrstan je eshatolog, pridružujući se proročkom zanimanju za "kraj danâ" (4,1). Istu sveobuhvatnu perspektivu ima i "onaj dan" koji se u spisu pet puta spominje i povezuje prvi (1-3) s drugim dijelom (2,4;4,6; 5,9;7,11s).

Teolog

Poput ostalih biblijskih proroka Mihej dopušta Bogu da progovori i donosi mnoge Božje riječi. Štoviše izmjena prorokova i Božjega govora kadikad je tako živa da se teško može jednoznačno utvrditi tko ima riječ. Ipak jasno su uočljive npr. izjave u kojima prorok opisuje Božji dolazak ili svoj hod, za razliku od primjerice prijetnji koje nadilaze ljudsku moć: "Pretvorit ću Samariju u ruševinu na poljani" (1,6). Najpoznatiji Božji govor, po važnosti sličan proroštvu o Betlehemu iz c5, zacijelo je izravno sučeljavanje s narodom i predbacivanje grijeha - tekst koji je ušao u liturgiju i štovanje Kristove muke. Bog se otvoreno pravda s narodom: "Puče moj, što učinih tebi? Odgovori mi!..." (6,3-15).

Lijepa osobitost Mihejeva jest što mu spis završava molitvom (7,14-20).

Govoreći o Božjemu autoritetu neskriveno ga naziva kraljem (2,13; 4,7) i gospodarom sve zemlje (4,13). Prema svojoj vlastitoj riječi Bog je kadar suprotstaviti se zlu: onima koji sami tako čine (2,1) Bog smišlja zlo (v3).

Mihej preuzima motiv poznat već kod Izaije i promatra Boga kao pastira. Sam Bog najavljuje da će skupiti Ostatak kao ovce (2,12), okupit će šepavo i prognano (4,6s). Najavljeni vladar koji ima doći također će Božjom snagom pasti svoje stado (5,2). Bogu, dobromu pastiru, prorok napokon upravlja svoju zaključnu molitvu: "Pasi svoj narod...!" (7,14).

Najviše Mihej ipak ističe Božje opraštanje. To svojstvo u retoričkom pitanju očito sve nadvisuje i neusporedivo je: Tko je kao Bog koji nosi krivnju i prelazi preko prijestupa Ostatka, uživa u solidarnosti i privrženosti (7,18).

05.01.2014. 12:15:15

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ