Na očevu grobu

 

Nova će svijeća danas gorjeti na Miroševcu. Svijeća od patničkih dana izlivena; uskrsna svijeća, Kristovim svjetlom zapaljena.

 

Znamo da nad novim grobom šutnja mnogo, mnogo toga kaže. Velika je subota i grob Krista Gospodina zavila u spokoj. Ljudi, pozemljari, onog su dana u kući ostali jer im broj koraka bje omeđen. A i anđeli na nebu zacijelo su utihnuli nad onim što se zbilo.  »Dovršeno je. Ispunilo se« – rekao je Isus na križu. Ispio je kalež muke do kraja. Velika subota donijela je spokoj i mir pred Uskrsnuće.

 

Naš je tata u rujnu započeo 85. godinu života. Mnoge mu je dane Gospodin podario. Pun radni vijek, i još k tome. Tri ljudske vladavine; i još i još. Matej, u Slavoniji imenom evanđelista kršten, za rana je samostalno krenuo u život i svoj vijek ponajviše u Zagrebu proveo. Bogu vjeran, do zadnjega je primao sakramente. I u velikoj nemoći, slab i nepokretan, primao je svećenika. Primao je Svetu pričest.

 

U crkvi, u kojoj sada leži tijelo novog hrvatskog blaženika Ivana Merza, godinama je naš tata Matej slušao Riječ, bio na Pomirenju i Euharistiji. Ondje u bazilici usred Zagreba, u kojoj se štuje Srce naše vjere, probodeno Srca Krista Raspetoga, skrio se vjerni život dragog oca. Sjećam se iz dječjih dana kako je tata poslije mise prišao k oltaru Anđela čuvara i onamo gdje stoji molitva sv. Judi Tadeju. Ondje bi bio stao u molitvi.

 

Bolest ga je napala nemilosrdno prije više od godinu dana. U teškoj bolesti tata je na vlastitoj koži iskusio što znači kad pobožno kažemo: »U Božje ruke.« Mjesecima je zbog bolesti i nemoći bio doslovce izručen pomoći drugih; bio je ovisan: kod ustajanja, kod hodanja, kod svakog pokreta... Sve dok nije ostao takoreći posve ukočen: pribijen na križ bolesničke postelje.

 

U posljednjih nekoliko mjeseci tata mi je jasno rekao da mu je dosta, ali se nije bunio ni proklinjao. Otvoreno je dao do znanja da mu je teško i mučno, ali nije Bogu prigovarao. Nije ni ruku ni riječ podigao protiv Boga, nego je zazivao. Zazivao je tako da su najbliži svjedoci i nehotice čuli: »Isuse, uzmi me! Uzmi me, Isuse!«

 

Mnogi su mu dani bili neprestano bdjenje. A onda je Gospodin došao, kako je i kad je htio. I rekao je: »Uđi!«

 

Često pogrešno govorimo. Ne, nije se svijeća ugasila. Nova svijeća gori na Miroševcu. Nova uskrsna svijeća gori na poljanama mira Gospodnjega.

 

 

Na tatinom sprovodu, 17. studenoga 2003.

p. Niko Bilić, SJ

Downoload