Spasonosna Božja pobjeda

Problem nasilja u Bibliji

(preuzmite EPUB)

Profesionalni atentati u siječnju 2015. u drevnom sjedištu umjetnosti i kulture, Parizu, usred Europske unije, na one koji su višekratno karikaturama humoristički ismijavali sadržaje islamskoga naučavanja ujedinili su svijet u sućuti i osudi. Na sličan smo način i dalje zgroženi nad ne samo uskraćivanjem vjerničke slobode kršćanima u islamskim zemljama, nego i masovnim potlačivanjem, protjerivanjem i ubijanjem Kristovih sljedbenika koji u ime islamske vjere traju na Bliskom Istoku i u Africi. Upravo zbog te činjenice veze religije i nasilja odlučujuća su, aktualna i smjela tema. Križ, zaštitni znak kršćanstva, dira u samo središte te teme, stavljajući pred nas Osnivača, Isusa Krista, i to čas prije nego što će kao uskrsli i proslavljeni pokazati Božju pobjedu nad ljudskim nasiljem. Otkako je Ivanovo evanđelje ispravno na Raspetoga primijenilo čuvenu sliku iz Hebrejske biblije o "onome koga su proboli" (Zah 12,10; Iv 19,37) postavljena je prekretnica u ljudskoj povijesti koja trajno poziva na obraćenje i odgovoran samoodgoj kojemu i ova biblijsko-teološka studija želi dati svoj vrlo skroman prinos. Biblija – taj osnovni, svesvjetski religiološki dokument – upozorava koliko je važno iskreno se suočiti s likom osnivača i utemeljiteljskim dokumentima. Upravo životno djelo osnivača verificira autentičnost, vjerodostojnost religije i njezino podrijetlo u Bogu. Bez rasta u zdravom i odgovornom, čovjeka dostojnom poznavanju Boga, religijska praksa gubi svoju bit, opasna je i razorna.

Jedan od najstarijih kršćanskih blagdana – Bogojavljenje ili Tri Kralja – izvrsno pokazuje koliko je Evanđelje obilježilo povijest zapadne kulture. Kratak odlomak iz 2. poglavlja Matejeva evanđelja upozorava da je motrilački pogled u visine nužan za istinsku religioznost, iskreno klanjanje Isusu Kristu. Svjetlo nebeske zvijezde koju su pratili Mudraci s Istoka (Mt 2,2.9), kao i slava Gospodnja koja je obasjala pastire u noći Kristova rođenja (Lk 2,9), zajedno s pažljivim prihvaćanjem božanske pouke koja je Mudracima naknadno dana (Mt 2,12) svjedoče kako samo horizontalan pogled i humanistički napor nije dovoljan za razotkrivanje i nadvladavanje našega ljudskoga nasilja. Kao što Bog objavljuje svoju narav u liku bezazlenoga novorođenčeta, dolazak maga s njihovim iskrenim pitanjem i otvorenom potragom pokazat će pravo lice kralja koji drhti od straha zbog rođenja jednoga djeteta (Mt 2,3). Stvar postaje nemilice bjelodana: nositelj vlasti riječju izriče nakanu da će se poput istočnjačkih mudraca pokloniti (Mt 2,2.8), a djelom kreće u pokolj nevine dječice (Mt 2,16). Već ovakav primjer dostaje kao podsjetnik na ono oko čega se svi isprve slažemo: Sveto se pismo obilno zadržava – takoreći na svakoj stranici – na problemu nasilja. Riječ Božja u svojoj iskrenosti i otvorenosti nimalo ne zatvara oči pred tim tegobnim fenomenom, nego razgolićuje našu ljudsku izopačenost potrebnu obraćenja i spasenja, i nudi pobjedu nad nasiljem koja je Božji dar.

Kod nas u Hrvatskoj bolne rane iz domovinskoga rata ­– koje zbog izjednačavanja agresora i žrtve još uvijek nemaju dostojnoga zaključka i zacjeljenja ­– podsjećaju nas među inim kako su zlorabili religijska čuvstva i uvjerenja, strasti i iluzije oni koji su to znali, mogli i htjeli. Previše su te rane žive da bismo tek na površini ostali kod svete Knjige koja zapovijeda: "Ne ubij!" (Izl 20,13; Pnz 5,17) i definira: "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8.16). Biblija nas i pred aktualnim terorom poziva da iskreno pregledamo gdje su izvori ljudskoga nasilja, odakle znanje i ideje, oružje, novac, tko i zašto podržava nasilje. Pamtimo još komunizam – koji je poput neke nasilne religije – dovitljivo zahtijevao beskompromisno klanjanje nametnutim idolima, pa nam je još jasnije kako vjera nipošto nije tek neka privatna stvar – kako se i u standardima EU-a može čuti – nego valja odgovorno pogledati što je istina, što pak iluzija i medijski teror staroga ili novoga oblika.

Ova studija želi na nekoliko odabranih, cijenjenih primjera iz Biblije dodirnuti problem "Božjega nasilja" i ljudskoga bratoubilaštva, gledajući na krajnju grješnost nasilja kojim čovjek prvobitnom ohološću stvara iznakaženu sliku o Bogu, prepoznatljivu i u novovjekoj nasilnoj ateizaciji i u pseudoreligioznosti. Osobito ćemo nastojati pronaći biblijsko "rješenje", upozoravajući na časnu, vjekovno potvrđenu nužnost čitanja svetih tekstova u Duhu u kojemu su napisani. Završno ćemo istaknuti da silovitost, koju Biblija traži, smjera na Kraljevstvo Božje iz Kristova navještaja i zabranjuje bilo kakav oblik međuljudskoga nasilja. Na tom putu poći ćemo od Knjige o Juditi kako bismo otkrili priznatu snagu biblijske metafore, a dalje će nam pomoći kratak pogled na Abrahamovu kušnju, Jošuino ratovanje i Mojsijevo vodstvo. Više ćemo se zadržati na dva odlomka iz biblijske povijesti, vezana uz lik kralja Ezekije i obnovitelja Nehemije, da bismo završno promotrili tek primjer-dva o nasilju u Novom zavjetu.

1. Juditina ruka

Ovo bi promišljanje htjelo započeti lucidnošću Marka Marulića koji na početke hrvatske književnosti postavlja teološku sliku iz Svetoga pisma, primjenjujući je na svoje doba kada okrutna velesila prijeti narodu i domovini. U liku Judite Marulić ne gleda neki bijesni poziv na uzimanje mača u ruke, nego prepoznaje smisao biblijske knjige koja pred čitatelja stavlja lik nezaštićene udovice. Baš u skladu sa svojom najavom: "Gospodin će mojom rukom donijeti spasenje" (Jdt 8,33) Judita se ne može osloniti na vlastitu snagu. Prije odlučnoga udarca – podsjetit ćemo se kasnije – još dvaput ona moli, štoviše dvaput mora udariti čime također biblijski tekst očituje da snaga nije od nje. Marulić se ne da zavesti i ispravno "mač" prepoznaje kao drevnu sliku Božjega suda kojom se osobito proroci služe. Knjiga o Juditi izvrsna je pomoć da shvatimo kako Riječ Božja računa na analogijski ustroj naše spoznaje, na čitatelja koji prepoznaje metaforu i simbol.

U ovom promišljanju kao ishodište stoji činjenica da Isus Krist, utemeljitelj kršćanstva, odobrava, rehabilitira i potvrđuje izvorno značenje zbirke koju mi danas nazivamo Stari zavjet. Izrijekom on ističe važnost "Zakona i Proroka", sažimljući ih poznati zahtjev: "Činite ljudima ono što biste željeli da oni vama čine" (Mt 7,12). Kad Isus Krist govori da je donio mač (Mt 10,34), onda ponajprije iz njegova životopisa znamo da je riječ o očitovanju Božjega autoriteta, a ne o pozivu na nasilje. Razjašnjenje neposredno daje svojim učenicima: Više ne vrijedi moj ljudski sud nad bratom i sestrom, nego Božji, više ne sudi muž ženi, svekrva snahi, nego su Božjemu sudu podložni (usp. Mt 10,35; Lk 12,53). Čuvena riječ upućena apostolskom prvaku Petru: "tko mač uzima, od njega i pogiba" (Mt 26,52) baš upozorava na samorazarajuće posljedice nasilja. Pljačkaš biva opljačkan, napadači se međusobno napadaju, vojnik u vojsci sinova Izraelovih niti neće stići u boj, već su napadači u bijegu – redovita je struktura koju nalazimo kod svetoga rata u Bibliji koji Bog izvodi, ne ljudi.

Knjiga o Juditi može, kako je poznato, poslužiti kao paradigma za čitanje biblijskih spisa, posebice onih starozavjetnih, upravo kad je riječ o nasilju. Pred čitatelje dolazi lik Judite, koja je po sebi slaba, ali postaje snažnom i kao spasiteljica Božjega naroda s pravom se može promatrati kao jedna od starozavjetnih najava za Kristov lik u Evanđelju. Cijela povijest u Juditinoj knjizi pokazuje kako Bog spašava svoj narod rukom jedne udovice. Već sama činjenica da se radi o šesnaest poglavlja na grčkom jeziku o hebrejskoj Jehudit pogađa u bit Svetoga Pisma koje je Riječ Božja izrečena ljudskim jezikom te je podložna prevođenju i tumačenju. Jehudit znači jednostavno "Židovka" ili "Judejka" i svojim imenom podsjeća na Judu, Jakovljeva sina, praoca plemena Judina koji u svojem imenu sadržava pohvalu, hvalu (Post 29,35), a baš će hvala biti trostruki poziv Juditin: "Hvalite Boga!" (Jdt 13,14) nakon spasiteljskoga djela te će nas samim ustrojem knjige upozoriti da nakon akcije slijedi zahvalna kontemplacija, pohvala Bogu. Osim Marka Marulića, na početku hrvatske književnosti, i suvremeni međunarodno priznati hrvatski pisac Miro Gavran također je jedno svoje djelo posvetio biblijskoj Juditi upozoravajući tako na uvijek novu aktualnost svetoga teksta.

U biblijskom je prikazu Judita u pozadini. Premda knjiga nosi ime po njoj, ona se pojavljuje tek u 8. poglavlju, tj. u drugom dijelu, ali – zanimljivo – njezinu pojavu u kompoziciji djela s pravom možemo prepoznati kao odgovor na molitveni krik naroda dvaput upućen Bogu (Jdt 7,19.29). Na više je načina istaknuta njezina slabost. Ona je "kći" (8,1;16,6) što je u Bibliji redoviti pojam koji upućuje na ovisnost o očinskom autoritetu i na osobu potrebnu zaštite. Ona je udovica što znači da je ostala bez muža koji bi joj prema ustaljenu običaju osiguravao društveni status, a osim toga kao udovica pripada u onu skupinu koja prema Zakonu uživa osobitu Božju skrb zajedno sa sirotama i strancima. Biblijski tekst štoviše inzistira na tome da ona sve do smrti ostaje udovicom (Jdt 16,22). I kad najavljuje junački čin koji treba razriješiti opsadno stanje, Judita nedvojbeno govori o Božjem, a ne o svojem djelu premda jasno izriče spremnost da se aktivno svojom snagom založi, najavljujući da će njezinom rukom Bog donijeti spas Izraelu (usp. 8,33).

Premda biblijska knjiga neskriveno ograničava Juditinu moć, ipak ona – zahvaljujući svojemu asketskome životu i dobromu glasu (8,8) – uživa autoritet pred poglavarima grada: doziva ih po sluškinji (8,10) naziva ih braćom (r.14 i 24). Štoviše, kad su, opkoljeni, postavili svojevrsni ultimatum kojim očekuju Božju pomoć u roku od pet dana, Judita ih kompetentno poučava o tome da se ne valja postavljati iznad Boga (8,12). Podsjeća pritom na Abrahamovu i Jakovljevu kušnju iz povijesti Božjega naroda (8,26).

Knjiga o Juditi kojoj se često pripisuje zbrka povijesnih činjenica upravo nam je stoga zanimljiva što pred čitatelje donosi temeljni problem suočavanja s izvornim neprijateljem koji se protivi životu Božjega naroda. Ni antiknomu kao ni suvremenom čitatelju ne predstavlja teškoću u liku Nabukodonozora prepoznati šifru, odnosno simbol budući da je on u knjizi predstavljen kao kralj Asiraca, a spominje se u perzijskom okviru, u kojem se navodi i grčka pokrajina. Uzmemo li u obzir da mu se k tome pripisuje i vlast nad Damaskom lako je prepoznati da su u njemu sažete sve one povijesne, realne političke sile koje su ugrožavale opstojnost Božjega naroda u Svetoj zemlji: Aram, Asirija, Babilon, Perzija, Grčka.

Ako si Nabukodonozor osim toga prisvaja naslov "gospodar sve zemlje" (Jdt 2,5), koji u biblijskom jeziku pripada Bogu, još je jasnije da se radi o jednoj univerzaliziranoj i apsolutiziranoj metafori. Na istom je tragu Nabukodonozorov rat s Arpakšadom (Jdt 1,13) koji cijeli izvještaj vraća u biblijsku pretpovijest (Post 10, 22). Koga predstavlja "Nabukodonozor" sasvim je jasno kad čitamo o nakani da "uništi sve one koji mu se ne pokoravaju" (Jdt 2,3) ili još točnije kada pred cijeli svijet postavlja teološku alternativu ili će častiti Nabukodnozora ili će biti uništeni (Jdt 2,14–3,9). Upravo taj zahtjev odmah razjašnjava da Knjiga o Juditi ovdje preuzima drevni Izaijin proročki pogled na babilonskoga kralja koji se želi uzvisiti do samih nebesa, postaviti se na mjesto Boga te u Vulgatinu prijevodu dobiva poznato ime Lucifer (Iz 14,12).

Nasuprot takvu šifriranom Nabukodonozoru lako je prihvatiti da Betulija, koja se ni geografski ni povijesno ne da locirati, nije tek neki izmišljeni grad nego svojom glasovnom vrijednošću s jedne strane podsjeća na hebrejski izraz betulá, što znači "djevica", te je tako aluzija na silovanu, obeščašćenu Šimunovu sestru o kojoj će Judita u svojoj molitvi govoriti (Jdt 9,2), dozivljući u pamet poznati izvještaj iz 34. poglavlja Knjige Postanka. Napad Nabukodonozorova vojskovođe Holoforena u Juditim je očima baš takvo obeščašćenje koje prijeti Božjemu narodu i Božjemu hramu. S time dolazimo i do druge fonetske vrijednosti Betulije koja može biti aluzija na hebrejski bet-El, što doslovce znači "Dom Božji", sveti hram jeruzalemski – prebivalište Božje svetosti na zemlji, mjesto Božje prisutnosti usred njegova naroda.

Koliko je Juditin nasilni čin odrubljivanja Holofernove glave simboličnoga karaktera i označava Božje djelo, ne tražeći ljudsko nasilje, vidljivo je ponajviše u Juditinu molitvenom životu. Prije nego što se dadne na akciju Judita moli. Cijelo jedno biblijsko poglavlje (Jdt 9) posvećeno je njezinoj molitvi koja je ponajprije odgovor na molbu poglavara i traženje njezina zagovora: "Moli za nas!" (8,31). Vrijednost Juditine molitve krije se ne samo u njezinoj opsežnosti, nego i u vanjskome okviru. Judita je u svome pokorničkome odijelu, ona pada ničice, moli se točno u liturgijsko vrijeme prinošenja žrtve u jeruzalemskom hramu (9,1; 10,2). Njezina je molitva duhovna priprava za akciju, obilježena posve konkretnom, dvaput Bogu upravljenom molbom: "Ojačaj moju ruku!" (9,9.10).

Kad se već našla u taboru napadačke vojske koja je opkolila grad, Judita svake noći odlazi na molitvu (Jdt 12,8). Bit će to dakako i plodonosan taktički potez koji omogućuje nesmetano povlačenje iz opsadnoga tabora kad sve bude gotovo. Biblijska knjiga, napokon, predočuje kako se prije odlučnoga udarca, kojim će zlo biti sasječeno u samome korijenu i to njegovim vlastitim oružjem, Juditino predanje u Božje ruke još dva puta očituje u molitvi. Prije negoli će udariti ona zaziva: "Bože svrni pogled na djelo ruku mojih!" (13,4) pa zatim opet vapi: "Ojačaj me!" (13,7). Osim toga, i trostruki, već spomenuti, poziv „Hvalite Boga!“ (13,14) odmah nakon junačkoga djela, kao i završni opis koji pokazuje kako Judita pjeva, a narod prihvaća pohvalnu pjesmu (15,14), predočuju kako je i zaključak cijeloga pothvata ispunjen molitvom. Plod njezina junaštva, pri kojemu napadači bježe i prije negoli je izraelska vojska pošla na njih, odmah dozivlje u pamet drevni motiv rata Gospodnjega (14,3; 15,2).

Simbolička vrijednost Juditina čina dodatno je u knjizi potvrđena time što se nigdje ne ističe njezina snaga, nego ona naprotiv zadivljuje svojom ljepotom, i to i Izraelce (Jdt 10,7) i asirske straže na ulazu u tabor (10,14) te ispred i u samom zapovjednikovu šatoru (14, 19.23); od njezine ljepote Holofernu srce lupa (13,16). U jednakoj mjeri Judita zadivljuje mudrošću, što je u svom narodu pokazivala od svoje mladosti (8,29), a Asirci to izrijekom potvrđuju, ističući baš kako je rese i ljepota i mudrost (11,21).

U središtu Juditina sučeljenja s Holofernom stoji religija kako pokazuje njezina mudra taktika kojom postiže da se odmah u jednome slažu: Bog ju je poslao – tako kaže ona, tako on prihvaća (Jdt 11,16.22). Bez imalo ustručavanja Judita i njemu najavljuje: "Bog će mojom rukom izvesti svoje djelo" (12,4). Cijela knjiga – nesporno je – govori o obuzdavanju i sprečavanju, a ne promicanju realno prisutnog nasilja kojemu je Božji narod izložen. To se najviše očituje u Juditinoj specifičnoj slici o Bogu koji mrvi – dokončava, drobi, razbija – ratove (9,7; 16,2).

2. Fenomen Božjega nasilja

Čuveni biblijski odlomak o Abrahamovoj kušnji u dvadesestidrugom poglavlju Knjige Postanka kad je bio pozvan žrtvovati dugoiščekivanog, ljubljenoga sina Izaka, najbolje može približiti kadikad tešku biblijsku temu božanskoga nasilja. Presudno je s jedne strane uočiti što Bog traži jer – za razliku od Abrahamova shvaćanja – u Božjoj zapovijedi u Post 22,2 nećemo naći niti "nož" niti "zaklati" (r. 10). Prva "kušnja" (r. 1) u Svetom pismu ne samo da je novost za biblijskoga čovjeka nego treba biti pouka o "prinošenju žrtve paljenice" – pojmu koji ovdje u Post 22 Abraham prvi put sluša, a izriče se jednom jedinom hebrejskom riječi. Ključ za razumijevanje s jedne je strane jasna, dvaput ponovljena naznaka da je Abrahamova žrtva prihvaćena ("nisi mi uskratio sina" r. 12.16), premda Izakov život nije oduzet, nego je on štoviše izabrani budući nositelj Saveza. Abrahamovo ispunjenje Božjega zahtjeva potvrđuje i prepoznatljiva formula "poslušao si moj glas" (r. 18). S druge strane samo ime kraja u kojem se žrtvovanje događa u Drugoj će knjizi Ljetopisa pokazati da cio tekst vrijedi kao pouka o jeruzalemskom bogoslužju jer Morija je mjesto budućega Salomonova hrama ("Morija" Post 22,2; 2 Ljet 3,1). Središnji pojam žrtvovanja koji u hebrejskom jeziku ima isti korijen kao i "uzlaženje" – ustaljeni opis ponajprije Izraelova puta iz kuće ropstva u Obećanu zemlju, a potom hodočašća u Jeruzalem – puno će tumačenje dobiti u Kristovu nauku kad on najavljuje da će Sin Čovječji biti "uzdignut". Pavao će, govoreći o "prvini usnulih" naznačiti da je uskrsnuće, ne tek križ, dovršetak Isusova žrtvenoga prinosa.

2.1 Jošua, ratnik (Izl 17)

Biblijski govor o nasilju veliko svjetlo prima u čuvenu izvještaju u Izl 17,8–16 o boju koji će Mojsije pratiti svojom molitvom. Dok su mu ruke uzdignute, Božji narod pobjeđuje (r. 11). Boj je to koji traje cio dan. Već se u toj vremenskoj naznaci: "do sunčeva zalaska" (r. 12) krije prvi simbol borbe koji se proteže na "cijelo vrijeme". Boj je to povjeren mladiću Jošui za kojega će još sedamnaest biblijskih poglavlja kasnije stajati da je nedorastao mališ (hebr. na'ar Izl 33,11), poput Samuela u svetištu (na'ar 1 Sam 3,1), ili kao Jeremija koji za se veli "dijete sam" (na'ar Jer 1,6). Filolozima možemo zahvaliti na ključu za razumijevanje. Usprkos raširenu, uvriježenu prijevodu "Amalečani" za lik napadača u svetom tekstu nalazimo isključivo naziv Amalek, a lako ćemo i brzo shvatiti da bezuspješno tražimo u njemu etničku ili geografsku oznaku. Riječ je i opet o simbolu iskonskoga Božjega protivnika koji napada na život ljudi. Prva zadaća koju Mojsije povjerava mlađahnom "vojskovođi" upućuje da je u ovom boju prije svega riječ o ljudima, a ne o borbi mačem i kopljem. Mojsije naime prvo nalaže Jošui da "odabere ljude za nas", rabeći pritom isti ključni tematski glagol koji označava da je Bog izabrao svoj narod (hebr. bahar Izl 17,9). Zaključak ovoga teksta posve će razjasniti da ovdje nije riječ o ratovanju koje bi čovjek svojom silom i oružjem izvodio, nego: "Jahvin je boj protiv Amaleka" (r. 16), što već unaprijed potvrđuje molitva kao sredstvo pobjede ("uzdignute ruke" r.11). Riječ je o božanskomu boju "iz naraštaja u naraštaj" (r. 16). Korjenito suprotstavljanje koje ovaj tekst prikazuje pripada posve Božjem autoritetu, nije usmjereno na bližnjega i nije dano čovjeku da ga provodi. "Ja ću posve izbrisati" Božja je najava koju sluša Mojsije, koju treba zapisati i koju Jošua treba ozbiljno shvatiti (r. 14) Metaforičnu vrijednost naziva "Amalek" potvrđuje i zaokružena uporaba od znakovitih sedam puta u ovom tekstu.

2.2 Mojsije izbavitelj (Izl 14)

Lingvistička bilješka o Amaleku upozorava nas da u čuvenu izvještaju o prelasku preko Crvenoga mora također uočimo kako je "Egipat" simbol, kao što će to poslije biti "Babilon" sve do Novoga zavjeta i do suvremene kulture. Nećemo u tom četrnaestom poglavlju Knjige Izlaska naći izvještaj o Egipćanima, nego se ustrajno rabi "Egipat" pa i onda kad Božji narod gleda kako "Egipat" umoren leži na obali morskoj (Izl 14,30) – "Egipat", kuća ropstva koja izrabljuje i ne da živjeti, a ne zemlja ili narod. Na sličnom je tragu, vidjeli smo, kod Judite Nabukodonozor slika onoga koji si oholo pripisuje božanski autoritet i zločinački prijeti istrebljenjem svima koji se njemu ne klanjaju.

Filologijska preciznost o Egiptu može pomoći da shvatimo tešku biblijsku rečenicu poput one o Bogu koji "pobi prvorođence Egiptu", iskazujući time vječnu ljubav (Ps 136,10 usp. Ps 135,8). Simbolička je vrijednost jasna: Izdanke opačine, porobljivanja i oduzimanja života, u korijenu valja sjeći, i to Bog čini. Sjetimo li se Kristova tumačenja – također u slici – da je njegov Otac nebeski vinogradar, on čisti lozu (Iv 15,1s), biblijska poruka postaje vrlo dohvatljiva. Učitelj doduše unaprijed radikalno zahtijeva uklanjanje ruke, noge ili oka koje sablažnjava (Mk 9,43–47), ali u svetom trenutku Posljednje večere, kad je svojim prijateljima sve priopćio (Iv 15,15), izravno razjašnjuje: njegov Otac siječe nerodnu lozu, on čisti lozu da bude plodnija (r. 2). Isusov nauk čuva nas od zastranjenja. Iskorijenjivanje o kojem Biblija govori u prvom je redu Božji boj protiv zlih nadahnuća u mojemu vlastitome srcu.

3. Specijalni rat u Bibliji (2 Kr 18,28–36; 19,9–20)

3.1 Intelektualni napad na vjeru

Kada promatramo kako i gdje Biblija govori o problemu nasilja, nezaobilazan je pravi primjer specijalnoga, psihološkoga rata u doba kralja Ezekije, opisan u 18. i 19. poglavlju Druge knjige o kraljevima. Riječ je o opsežnom prodoru Asirske velesile koja je već porobila i razorila cijelo sjeverno kraljevstvo, tj. veliku većinu naroda Božjega – deset od dvanaest plemena, nakon višestruko uspješnoga osvajanja u drugim zemljama. Kako se navodi i u govoru Rabšakea, Velikoga peharnika, i ponovno u pismu Sanheribovu pali su već: Hamat, Arpad, Hena i Iva (2 Kr 18,34; 19,13), a isto tako i Gozanci, Harani, Resefci i Edenci (2 Kr 19,12).

Biblijski opis međutim u pozadini ostavlja opsadu kojom daleko nadmoćnija vojska prijeti Jeruzalemu. Sila oružja nije sada važna premda se već radi o opkoljenom gradu koji trpi takvu nestašicu te se ljudi u njemu – kako napadač veli – svojim izmetinama hrane (2 Kr 18,28). U prvi plan dolazi smišljeni intelektualni napad. Izaslanstvo osvajača, nakon što je već vrlo lukavo pokušalo uzdrmati moral, podlo smjerajući baš na vjerničku tradiciju, daje se na nov pokušaj. S jedne strane iskoristili su Ezekijinu centralizaciju kulta tj. povratak izvornom jeruzalemskom svetištu tako da dovitljivo i podlo tumače kako se više ne mogu uzdati u Boga jer im je kralj dokinuo njegova svetišta: uzvišice i žrtvenike (2 Kr 18,22). S druge strane voditelj izaslanstva pred svima je javno tumačio kako ne dolazi bez Božje volje; štoviše na način lažnih proroka proglašuje kako mu je sam Jahve rekao: "Kreni u pohod na ovu zemlju i opustoši je" (2 Kr 18,25). Drsko se poziva na Božju riječ, svetogrdno vrijeđajući, i tako pogađa u bit problema o vezi religije i nasilja.

Dok je taj prvi govor još sadržavao vojno-političke elemente, govoreći o oslanjanju Jeruzalema na Egipat, nov napad u govoru Velikoga peharnika u 2 Kr 18,28–38 izravno se zaustavlja na religijskoj jezgri opkoljenoga naroda, opako je izokrećući svojim tumačenjem. Unatoč neposrednu zahtjevu jeruzalemskoga izaslanstva da se pregovori vode na aramejskom jeziku kako bi ostali samo između njih (r. 26), napadač na način suvremenoga medijskoga pritiska namjerno svoj proglas izriče jezikom Judejaca kako bi inteligentnom podvalom obeshrabrio narod okupljen na zidinama opkoljenoga grada (r. 28).

Svetogrdnost njegova govora očituje se i u ustroju jer dvaput preuzima redovitu glasničku formulu koja odlikuje proročki govor: "Ovako govori Gospodin", samo što dakako namjesto Božjega imena stavlja svojega kralja pa njegov proglas nosi ponovljena uvodna izjava: "ovako govori kralj" (2 Kr 18,29.31). Podrivateljski poziv Božjem narodu, kojemu vjera počiva na slušanju Božjega glasa započinje zlokobnim pozivom: "poslušajte riječ asirskoga kralja" (r. 28). Obje formulacije izravan su napad na Božji autoritet koji se u svetopisamskom jeziku čuva u izričaju "slušati glas". Dvostruk negativni pritisak napadač stavlja u ponovljeni poziv "Ne slušajte Ezekiju!" (r. 31.32). Pokušava tako srušiti vodstvo u narodu, izostavljajući pritom namjerno, radi kontrasta i ponižavanja, Ezekijin kraljevski naslov dok svojega kralja oslovljava samo hiperboliziranom titulom "velikog kralja" (r. 28) bez osobnoga imena.

Podmukli napad smjera na samo "pouzdanje u Boga" (2 Kr 18,30), a – poput suvremena obavještajnoga rada – služi se opetovanim citiranjem riječi kralja Ezekije: "Jahve će nas izbaviti" (r. 30.32) koje pokušava obezvrijediti. U središtu pak napada nevjerodostojan je poziv asirskoga kralja na savezništvo koje on blasfemno obilježava kao poziv na blagoslov: "Sklopite blagoslov sa mnom" (hebr. beraha, r. 31). Obrazloženje cijeloga proglasa ponajprije su pretjerana obećanja kojim osvajač narodu pod opsadom najavljuje trs, smokvu i svakome njegov vlastiti zdenac; dodaje potom – hiperbolično smjerajući očito na njihova prošla iskustva na putu u obećanu zemlju kojom teče med i mlijeko – da će ih sam odvesti u zemlju pšenice, mošta, kruha, ulja i meda (r. 32), samo ako se predaju.

Glavno težište, međutim jest u zaključku agresorskoga govora, koji želi izjednačiti vrijednost različitih vjera i politeistički na istu razinu stavlja Boga i lažne bogove. Retoričkim pitanjem govori o božanstvima ostalih naroda, ističe kako ni Sjeverno kraljevstvo nije doživjelo spasenje zbog svoje vjere (2 Kr 18,34). Prividno logičan zaključak koji govornik želi nametnuti završnim pitanjem jest tvrdnja da božanstva svih osvojenih zemalja nisu donijela spasenja, pa tako ni biblijski Bog neće moći izbaviti Jeruzalem (usp. r. 35). Božju svetost i uzvišenost, jedinoga pravoga Boga koji se je objavio i sklopio savez sa svojim narodom izjednačuje s kumirima kojima se u raznim kulturama iskazuje štovanje. Jeruzalemski narod pak, dok sve to sluša ipak se, po mudroj zapovijedi kralja Ezekije, ne da uhvatiti u klopku, spustiti se na razinu izazova i ući u besplodnu teološku raspru, nego uspješno odgovara – šutnjom (r. 36).

Nov stupanj napada stiže u pisanu obliku. Za razliku od govora izaslanika pred zidinama, kralju Ezekiji dostavljen je dopis s prijetnjom asirskoga kralja, koji zadržava isti smjer. Ako je izaslanik pred narodom napadao njihovo povjerenje u kralja, tražeći da se ne daju od njega prevariti (2 Kr 18,29) novost je sada u sužavanju napada na samoga kralja i u podlom udaru na njegovo pouzdanje u Boga. Bogohulno poziva: "neka te tvoj Bog ne vara" (19,10), sugerirajući Božju lažljivost. I opet retoričkim pitanjem želi nametnuti misao o nemoćnim božanstvima porobljenih naroda, podsjećajući pritom na sveukupna asirska osvajanja ("asirski kraljevi" r. 11; "moji oci" r. 12).

3.2 Spas kao dar Božji

Ovaj dio biblijske povijesti zanimljiv je ne samo zato što nam pred oči donosi osobit oblik nasilja, nego i zato što nudi uspješno rješenje. Ezekija ponajprije odgovara molitvom. Već nakon prvoga napadačkoga govora pred zidinama grada jeruzalemski kralj prvo odgovara vjernički, dajući se na pokoru. Poznatom gestom izražava svoju pogođenost, razdirući haljine, stavlja na se pokorničko odijelo i najprije se povlači u hram (2 Kr 19,1). Nakon drugoga napada kad mu je pisanim putem dostavljena prijetnja koja treba uzdrmati religijske temelje cijeloga naroda, reakcija Bogu odanoga kralja još je slikovitija. Dopis koji je pročitao odnosi u hram i ondje ga "pred Gospodinom" razastire – želi ga ponajprije dati Bogu na uvid (19,14). Ovaj put Sveto pismo bilježi i sadržaj kraljeve molitve kojom traži da sam Bog posluša i pogleda riječi Sanheribove, ispravno upozoravajući da one ustaju na Božji autoritet (r. 16). Ako je prije veliki peharnik judejskome kralju samo ime spominjao, tako da ga pred "velikim kraljem" učini neznatnim, sada Ezekija isto tako navodi tek ime asirskoga kralja Sanheriba, ispravno upozoravajući da su pred Bogom i silni vladari samo ljudi.

Realistički uviđa u svojoj molitvi kako su mnoge zemlje pokleknule pod nemilosrdnim napredovanjem ekspanzionističke asirske sile, ali isto tako mudro uočava i razlikuje stvari, kad upozorava na njihovo pouzdanje u idole – lažne bogove, ljudskom rukom od drva i kamena izrađene (2 Kr 19,18). Raskrinkava tako neutemeljenost teološkoga napada koji se gradi na politeističkim predodžbama. Zaključak Ezekijine molitve donosi opet glavno težište jer on doduše u svojoj zagovorničkoj, posredničkoj ulozi moli za spasenje svojega naroda, ali svrha za kojom ide jest bitno teološka: omogućiti svim kraljevstvima da dođu do istinitog, bliskoga poznavanja Boga (r. 19). Izbavljenje Jeruzalema od asirske opsade treba biti znak za prepoznavanje dobrote i veličine pravoga Boga.

Uspjeh ovakva Ezekijina pristupa Sveto pismo donosi u Božjemu odgovoru koji objavljuje prorok Izaija u 2 Kr 19,20–34 razjašnjujući da i svekoliko napredovanje asirske velesile stoji pod Božjim autoritetom i ograničeno je. Dopunjeni izvještaj pak u Drugoj knjizi Ljetopisa ima još veću privlačnost jer spominje kako su kralj i prorok zajedno molili (2 Ljet 32,20) i tako upozorava na postupak mudroga voditelja zajednice koji zna surađivati s nositeljem autentičnoga vjerničkoga nadahnuća. Povijesni rezultat je iznenadno povlačenje napadačke vojske, smrt asirskoga vlastodršca od ruke vlastite obitelji i pošteda Jeruzalema.

4. Nehemijina obnova na udaru (Neh 4,9–17)

Knjiga Nehemijina u Svetom pismu zaštitni je znak velike obnove u Svetoj zemlji po povratku iz babilonskoga progonstva. U tekstu ponajviše sam Nehemija na način osobnoga svjedočanstva opisuje kako je bio obnovitelj jeruzalemskih zidina. Čitatelju Novoga zavjeta Knjiga je Nehemijina zanimljiva jer otkriva pozadinu na kojoj stoji židovsko neprijateljstvo naspram Samarijanaca. Biblijska povijest otkriva nam kako dio asirske nasilne osvajačke politike bijaše odvođenje lokalnoga stanovništva s osvojena područja, dovođenje drugoga kako bi se prisilno stvorila kulturna i religijska "mješavina" kojoj se lakše može nametnuti strana vlast. Upravo ta činjenica poziva na mudro promatranje koje silnice djeluju u suvremenu stvaranju međureligijskih i međukulturalnih zajednica.

Osobit trenutak u napredovanju Nehemijina djela nastaje kada protivnici obnove zidina svoju "veliku ljutnju" (Neh 3,33; 4,1) sa zlogukoga izrugivanja prebacuju u dvostruk vojni napad. Prvi stupanj nasilja bijaše puko ismijavanje nad "nemoćnim židovima" (Neh 3,34) koji su se pod izvrsnim Nehemijinim vodstvom bili okupili na zajedničko popravljanje zidina Jeruzalema i hrama – svaka obitelj po dio. Izazivačkim podsmjehom, koji treba obeshrabriti, pitali su se protivnici zar graditelji žele sve još danas dovršiti, podsjećajući pritom kako je kod pada Jeruzalema ostao pepeo i ruševine, pa se ne može građevni materijal "uskrisiti" (usp. Neh 3,34). Satirična primjedba o lisici koja će skočiti i sama srušiti sve što grade – trebala je potvrditi i pojačati porugu (r. 35).

Riječ je o "Samarijancima" jer se spoj raznih naroda i tradicija očituje već u akadskomu imenu poglavara Sanbalata (Neh 3,34), koje naznačuje da je sin sumerskoga boga mjeseca, a različite kulture očituju se i u suradnji s pomoćnikom Tobijom koji je označen kao Amonac (r. 35) premda je svojim imenom zapravo dio hebrejske tradicije i izraelskoga naroda te tako svojevrstan domaći izdajnik kako kasniji tekst potvrđuje (Neh 6,17–19; 13,7–9). Novi stupanj napada biblijski izvještaj povezuje sa širenjem neprijateljskoga kruga kojemu se uz "Sanbalata, Tobiju i Arape" (2,19) koji već bijahu na okupu sada priključuju i Amonci vezani zacijelo uz Tobiju, te stanovnici Ašdoda kao predstavnika stare Filisteje (4,1). Nakon ruganja, nov napad u tekstu opisuje riječ koja označava "rat, oružani boj" (hebr. nilḥam4,2) i razotkriva čudovišnu slogu u protivljenju popravku i izgradnji.

4.1 Plodan duhovni odgovor

Sveto pismo donosi pozitivan odgovor na takvu prijetnju jer se kao mudra reakcija najprije pojavljuje prva zajednička molitva u Knjizi. Nehemijina metoda kojom je on – i prije djelovanja (Neh 1,4; 2,4) i nakon prvih napada (3,36) – najprije uputio Bogu svoju riječ u molitvi, sada se prenosi na cijelu zajednicu i čini je složnom ("molili smo se Bogu našemu" 4,3). Bratoubilačke nakane, obilježene istom riječju kojom se Kajin diže na brata i usmrćuje ga (hebr. harag Post 4,8; Neh 4,5) napadači su podmuklo htjeli prikriti. Na način "infiltracije" prisutne i u najsuvremenijem terorizmu, htjeli su se neprimjetno uvući među graditelje. Bespoštedna je njihova logika: samo da bi zaustavili napredak posla, spremni su ubijati (4,5).

Nehemijin nam je tekst u promišljanju o problemu nasilja u Bibliji također koristan jer, osim što potanko raskrinkava putove nasilja koje se treba pretočiti u pravi oružani sukob, pruža i solidno, realistično rješenje. Nehemija se ponajprije pokazuje kao dobar voditelj zato što ima uvid u razumljivo malodušje koje se pred ratničkom prijetnjom javlja u narodu i s obzirom na vlastite snage koje su istrošene, i s obzirom na količinu posla koji se doima prevelikim, i s obzirom na cilj koji sada izgleda sasvim nedostižan (Neh 4,4). Ozbiljno uzimljući brojna upozorenja svojih ljudi koji uočavaju prikrivene samarijanske agente – u blizini su im pa ih vide kako "odasvud dolaze protiv nas" (r. 6) – Nehemija je pravovremeno obaviješten i može reagirati na tu infiltraciju. Svojim motivacijskim govorom, koji je već drugi u pothvatu obnove (usp. 2,17), pokazat će najprije kako ima uvid i u emocionalno stanje zajednice, kojoj je na čelu, te drevnim biblijskim ohrabrenjem odgovara na njihov osjećaj straha pred napadačkom vojskom ("Ne bojte se!" 4,8).

Prodornost i djelotvornost njegove metode sastoji se u tome što, slijedeći Mojsijev uzor iz Izl 14,13 ("Gledajte spasenje!"), preusmjerava intelektualnu pozornost svojih slušatelja – sa straha od neprijatelja – na Boga koji jedini zaslužuje njihovo strahopoštovanje ("strašan Bog" Neh 4,8 usp. 1,5), i što im jasno naznačuje cilj za kojim se isplati ići, a to je obitelj i dom (4,8). Poput Mojsija pred uplašenim narodom kod Crvenoga mora Nehemija će im, sokoleći ih, otvoreno najaviti: "Bog će se boriti za nas" (Neh 4,14 usp. Izl 14,14). Umješnost njegova vodstva očituje se i u tome što je kadar, okupljajući, progovoriti i višim slojevima ("vlastela", "predstojnici"), kao i ostalom narodu (usp. Neh 4,8.13).

Kao i drugdje u Bibliji Božji način boja postaje prepoznatljiv kad su napadači shvatili da je njihova pritajenost bezuspješna i razotkrivena, pa ne mogu računati na čimbenik iznenađenja i terorizma. Nehemija u tome vidi božansku osvetu: oni koji su htjeli zaustaviti djelo obnove, doživljavaju da je Bog zaustavio njihov plan (4,5.9). Zagrebački prijevod biblijskoga teksta ističe paralelu prikladno rabeći na oba mjesta istu riječ "osujetiti". Upravo u tome se može vidjeti ne samo istinitost Nehemijina proglasa da će se Bog boriti (4,14), nego i uspjeh prethodne zajedničke molitve (4,3) koja je ipak urodila plodom, što se ponajprije u sveopćoj rezignaciji nije pokazalo.

4.2 Djelatna obrana

Svetopisamski odlomak o pravoj krizi koja nastaje uslijed vojnoga napada u Nehemijinoj je knjizi osobito vrijedan u razmatranju o pitanju nasilja i stoga što ne ostaje samo na riječima i zdravoj duhovnosti, nego pred čitatelja stavlja djelatnu obranu od napadača. Prvi pothvat cijele zajednice ne bijaše tek molitva, nego – u skladu sa Salamonovim psalmom koji traži i Božje čuvanje i stražarsko bdjenje (Ps 127,2) – postavljaju se danonoćne straže (Neh 4,3). Nehemija će uspostaviti opremljenu obranu: tu je mač, koplje, luk (Neh 4,7.10), k tome štit i oklop (r. 10) – baš u skladu s naukom o samoobrani koji i najstroži moralni nauk dobro poznaje, i pravosuđe usvaja kao obrambeni rat kakav je bio u našoj domovini.

Dvostruka je posebnost u Nehemijinu zaustavljanju nasilja. Ponajprije on uspostavlja istovremeno rad i obranu; graditelji su u isti čas branitelji kako Nehemija u svojemu svjedočenju inzistira, upozoravajući da im je u jednoj ruci alat, a u drugoj oružje (Neh 4,11). Osim toga, jasno se iščitava iz njegova izvještaja da je on sam – u skladu s autentičnom karizmom vodstva – uključen u posao zajedno s ostalima, premda je carski namjesnik i upravitelj, poglavar svemu narodu. Vidljivo je to i kad radove opisuje u prvom licu množine ("obavljali smo posao" 4,15) i kad zatim izrijekom navodi: "ni ja, ni moja braća... nismo skidali radnih odijela" (4,17).

4.3 Ostali primjeri

U Nehemijinu je svjedočenju za temu nasilja još veoma vrijedan izvještaj u šestom poglavlju jer ponajprije razotkriva profinjeno i opako spletkarenje. Višekratno ga neprijatelji prividno pozivlju na pregovore, a zapravo su, vidjevši kako obnova uspješno napreduje, prešli u nov stupanj napada: žele ukloniti dobroga voditelja zajednice. Nehemija, prozirući njihovu nakanu, diplomatski se drži na distanci. Idući korak pokazuje kako Biblija potanko raskrinkava napadačku podlost. Protivnici se služe Nehemijinim poznanikom; ubojito lukavstvo krije se u tome da ga treba pozvati u svetište koje bi tako na bogohulan i svetogrdan način bilo obeščašćeno jer su ondje planirali atentat na njega. Ovo poglavlje također svjedoči o biblijskom razotkrivanju ne samo brutalne sile, nego i najsofisticarinijh metoda nasilja s jedne strane, ali i o tome da Nehemija, razborit voditelj i ustrajan molitelj, opet i opet uspješno izbjegava napade.

Za ovo razmatranje svakako je vrijedan i prinos Knjige Esterine koja s jedne strane otkriva kako prvi vjerski progon, koji prijeti Božjemu narodu, ima motiv u osobnoj zamjerci. Velikaš Haman našao se u svojem ponosu povrijeđen jer mu Mordokaj nije kod pozdrava iskazao očekivanu počast (Est 3,5), pa se Haman daje na paklenski plan koji postaje središnji problem cijele knjige: "uništiti, pobiti, zatrti" sve sinove Izraelove (Est 3,13; 7,4 usp. 8,10). Ovaj je drevni hebrejski spis dragocjen jer osim toga točno uočava metodu koju zlobni pokretač progona primjenjuje: nudi mito kralju (Est 3,9), a potom Sveto pismo temeljito ogoljuje izopačen politički proglas, kraljevski dokument koji nudi mir i blagostanje ubijanjem i zatiranjem cijeloga naroda (Est 3,13). Koliko se takve ironije tijekom novije i starije povijesti može naći, nije teško prosuditi, sve do toga da se i u našoj nedavnoj prošlosti sjedište svekolike agresije uporno dičilo mirotvornim osiguravanjem stabilnosti i zaštitom vlastitoga naroda.

5. Novi zavjet i nasilje

Prorok Zaharija bilježi poznati redak u kojem sam Bog govori o tome da su ga proboli (Zah 12,10). Slika je toliko čudovišna i zastrašujuća da već Septuaginta mijenja gramatički oblik, stavljajući treće lice: umjesto "gledat će mene", stavlja "gledat će njega". Ali Ivanovo evanđelje primjenjujući drevni biblijski redak na Krista Raspetoga, pokazuje koliko je proročka riječ istinska te će križ kroz vjekove upozoravati dokle seže naš ljudski grijeh, kad dižemo ruku na Sina Božjega, i ujedno na to kakav je Kristov odgovor na ljudsko nasilje. Sam Isus, kao uskrsli Učitelj, otkriva što Biblija kaže o nasilju – upućujući na tri dijela svete Hebrejske zbirke: "treba se ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevu zakonu, Prorocima i Psalmima" (Lk 24,44). Svojom osobom, postajući žrtvom, raskrinkava i dokida svaki pokušaj da se u ime Božje čini bilo kakvo nasilje.

Kristova se plodna metoda suočavanja s ljudskim nasiljem izvrsno očitava na dobro poznatomu primjeru preljubnice koju mu dovode na sud (Iv 8,1–11). Isus Krist daje odgovor pismoznancima i farizejima koji ga svrstavaju u svoje redove, obraćajući mu se s "Učitelju" – Rabbi. Daje odgovor nositeljima religije koji bi trebali iznutra poznavati riječ Božju i koji revno žele obdržavati Božje zapovijedi, ali pitaju tek za Mojsija, ostavljajući Boga po strani. Odgovor je Kristov ponajprije neverbalan: saginje se jedanput, pa potom opet, pokazujući blizinu poniženoj i na smrt preplašenoj ženi; piše po tlu zemaljskom od kojega je prema Bibliji sazdana čovjekova prolaznost. Poznati verbalni odgovor plodno će zaustaviti nasilje, kamenje neće poletjeti, a napadači će sami napustiti sveti hramski prostor – sami sebe isključiti iz religije. Onu kojoj je prijetila sigurna smrt oslovljava riječju "ženo" (Iv 8,10), upozoravajući njome na dostojanstvo koje od početka Biblije ima od Boga i kojom se u istom Evanđelju obraća svojoj vlastitoj majci, i na svadbi u Kani Galilejskoj i s križa (Iv 2,4; 19,26). Jedino će ga ona nazvati "Gospodinom" (Iv 8,11), jednako kao što on s njom uspostavlja izravan kontakt. Izravno joj se obraća, pokazujući prvotni interes i brigu za žrtvu nasilja, za razliku od napadača koji žele zlorabiti religiju za svoje nasilničke naume, "iskušavanje" i "optuživanje" Krista (r. 6), te ženu čine pukim objektom. Cijena Kristova odgovora farizejima i pismoznancima vidi se osobito na kraju poglavlja kada se napadači spremaju na nj baciti kamenje (Iv 8,59). Tako je uloga Jaganjca Božjega (usp. Iv 1,29) na konkretnom primjeru očitovana: Krist ne apsolutizira, ali ni ne omalovažava grijeh; on ne osuđuje, nego odnosi grijeh, uzima ga na se, doslovce.

6. Namjesto zaključka

U ovom smo promišljanju izbližega pogledali tek nekoliko primjera koji nam potvrđuju da biblijski tekstovi veoma otvoreno gledaju na sav spektar čovjekova dostojanstva i veličine, ali ujedno bespoštedno razotkrivaju našu izopačenost, sadističko bezumlje i razaračke nagone. Potvrdili smo misao kako se na stranicama Staroga zavjeta takoreći na svakoj stranici može naći nasilje sve tamo od Kajinova bratoubojstva obavijenog krutom šutnjom između braće, preko klina za šator koji Jaela nemilice zabija kroz sljepoočicu silnika na čelu napadačke vojske, sve do omiljenoga proroka Jone koji se na smrt ljuti što prijestolnica velesile, koja je uništila životni prostor velikoj većini njegova naroda, nije razorena. Upravo njegov primjer pokazuje iskonsku Božju nakanu da odgoji svojega proroka i oslobodi ga od bijega pred božanskom milošću i sućuti koja će se i nad biljčicom sažaliti. Biblija ne samo da u opisu brojnih ratovanja pogađa u bitno obilježje naše stvarnosti, nego također obuhvaća različite, pa i oprečne misaone struje, odražavajući tako različitost ljudskoga promišljanja s jedne strane, i ističući s druge strane kako su djela i postupci presudni, a ne tumačenje koje može i nedjelo proglasiti junaštvom.

Iz velikoga popisa biblijskih zahtijeva Krist – živi ključ za razumijevanje Pisma – slažući se s pismoznancem, izdvaja zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu o čemu složno svjedoče i Matej i Marko i Luka (Mt 22,38s; Mk 12,3s; Lk 10,27). Kada pritom u proslavljenu retku iz Ponovljena zakona čitamo o tome da čovjek treba svom ljudskom snagom ljubiti Boga (Pnz 6,5), onda lako nalazimo pozadinu za Kristov govor o silovitosti kojom se ulazi u Božje kraljevstvo. Snaga, koja u biblijskoj slici čovjeka dakako uključuje tijelo, traži da ljubav bude utjelovljena, bez toga religije nema. Radikalizam koji Krist zahtijeva jest nasljedovanje njegova puta.

ur. 16.05.2017. (orig. 13.01.15.)

iz: M. Nikić - M. Marjanović (ur.): Religije i nasilje. Zbornik radova interdisciplinarnog i interkonfesionalnoga simpozija održanog u Zagrebu 17. listopada 2014., (Biblioteka: Religijski niz, knjiga 17), FTI, Zagreb, 2015., str. 185–203.