Na izvorima

o. Niko Bilić, D. I.

(Za župni list »Ovdje smo« u tatinoj rodnoj župi sv. Martina u Bošnjacima kod Županje)

 

Ni baku ni djeda nisam vidio. Umrli su prije nas. Ali živo nosim u sjećanju vedra lica koja su nas dočekivala kad bismo kao djeca ljeti došli u Bošnjake. Čika Ivo, strina Bara, Mato i Tunja rado su nas u Buču primali. Pamtim još one dane kad su imali konje. Ali brzo su došla vremena kad je »Zetor« s četiri kotača zamijenio Cvjetka i Lindu. Premda sam zajedno s dvojicom braće odrastao kao gradsko, zagrebačko, dijete, Bošnjaci su za me bili neposredna veza s prirodom i živim svijetom. Tako nisam samo iz udžbenika u školi učio da krava daje mlijeko i kako izgleda žito. Kao djeca rado smo, bar kod nekih poslova, pomagali. Vjerojatno naša pomoć nije bila velika, ali je srce bilo sretno i puno dobre volje, a oči velike i začuđene. Zanimljivo je bilo gledati kako plug u zemlju usijeca duboke brazde. Privlačno je bilo kruniti kukuruz, gdje je već stroj najveći dio posla obavljao. Učili smo kako zahvatiti i na kola nabaciti navilak sijena; divili smo se snažnim rukama koje bi nosile prepune kante vode da se krave napoje. Bošnjaci su također mjesto gdje sam prvi put samostalno sjeo za volan i upravljao traktorom, davno prije nego li sam vozio automobil. Ali Bošnjaci bilježe i neslavne zgode poput one kad sam jednom htio preko jarka koji dijeli dva polja. Zakoračim ja, i da ću skočiti, ali sam premalen iskorak napravio. K tome, šaš je dobro pokrio najdublji dio kanala, pa vodu nisam ni opazio. I umjesto, na drugoj strani, nađem se pravo nasred jarka, mokar i uprljan. »Ubuco se« kazali bi domaći.

 

Godine koje su slijedile, vodit će me dalekim putima Gospodnjima. Sjećam se: posljednje ljetne dane prije polaska u malo isusovačko sjemenište proveo sam kod svojih, »Katičinih« kako u Bošnjacima kažu. Nakon mature i odsluženog vojnog roka, primljen sam u novicijat Družbe Isusove. Studij se, kao što je kod isusovaca običaj, sastojao od dva dijela: filozofije i teologije. Teologiju sam studirao u Innsbrucku u Austriji. Prije toga sam godinu dana radio kao tajnik u uredništvu časopisa »Obnovljeni život«. To je bila godina praktičnog rada, pa sam istodobno radio sa skupinom mladih u župi. Među mladima u popularno zvanoj »Palmi« u Zagrebu, svoje zasluge imaju i moj stariji brat Mario i mlađi Ivan. Na toj višegodišnjoj tradiciji oformio se pjevački zbor mladih »Oaza« koji i danas sretno djeluje u svojem, valjda već trećem, naraštaju.

To je bilo zanosno doba početka nove hrvatske države, ali i početka domovinskog rata. I nad Zagrebom su prvi avioni prelijetali i poneku noć smo proveli u samostanskom podrumu. O tome, nažalost, Bošnjačani puno više iz iskustva znaju. Tada je također bilo moguće započeti s vjerskim programom na televiziji, pa su moji mladi pjevači nekoliko puta nastupili na HTV-u.

 

Godine 1998. zajedno sa suradnicima spremio sam drugo izdanje životopisa svetih koje je svojedobno napisao naš p. Josip Antolović, također Slavonac. Nakon toga sam kao duhovnik pomagao studentima na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu na Jordanovcu.

Na ljeto 2001. s radošću sam dočekao da svjetlo dana ugleda moja knjiga »Vjeruj i živi«, zbirka biblijskih razmišljanja i molitava za svaku dušu. Knjižica se može se, kao i ostala naša izdanja, nabaviti na adresi: Stjepan Dilber, Palmotićeva 31, pp. 699, 10001 Zagreb (Tel./fax. 01/4803011).

 

Ove godine, od jeseni, Providnost Božja opet me dovela u sjenu velike bazilike Srca Isusova. Bazilika je nacionalno svetište Presvetoga Srca. Usred grada Zagreba, sa svoja dva tornja koji su kao dvije ruke k nebu na molitvu uzdignute, proslavit će svoju stotu godišnjicu. Pod okriljem bazilike je i uredništvo Glasnika Srca Isusova i Marijina koji će također izvijestiti o jubileju Svetišta.

 

Nova su vremena došla. U pohode Bošnjacima dospijem samo za sprovode. Tako je stric Ivan prije par godina, a strina Barbara ove godine pokopana. Da nije tužna situacija, bili bi to vrlo vedri susreti s ljudima koji me još od malena poznaju. Kako je dirljivo bilo vidjeti pobožne duše kako mole, čuti kako se ljudi iskreno brinu mogu li pomoći! Kako je divno otkriti ili ponovno otkriti stare očeve prijatelje, naše obiteljske znance i dalje rođake koji svojim mislima i molitvama prate svoje Zagrepčane!

 

(Za župni list »Ovdje smo« u tatinoj rodnoj župi sv. Martina u Bošnjacima kod Županje)