Niko Bilić SJ

Vjera i politika u Starom zavjetu

Spoj ili sraz

Od svojih nas početaka Sveto pismo fascinira činjenicom da duhovni poziv od Boga, prijateljstvo i život s Gospodinom ne izdvajaju iz realne situacije u kojoj čovjek živi, premda bismo mi to možda voljeli. Ona najdublja, najintimnije osobna duhovna iskustva zbivaju se nama dok smo uključeni u stvarnu ljudsku zajednicu s njezinim uspjelim ili manje uspjelim ustrojem.

Filozofiji zahvaljujemo izraz politika. Poznato je da aristotelovska tradicija u čovjeku promatra ζων πολιτικον – živo osjetno biće političke naravi, tj. uklopljeno u život države. Pridjev πολιτικον srednji je rod, prema običaju klasičnih jezika upotrebljava se u množini i tako je doslovni izvor riječi politika i označava ono što se tiče zajedničkoga, javnog, državnoga života u državi. Politika, za razliku od svagdanjeg, ponajviše pejorativnoga značenja, označava štoviše najčasniju ljudsku djelatnost. Smjera na brigu oko zajedničkoga dobra.

Uz politiku odmah se veže pitanje vlasti i promatramo tko de facto upravlja. Jesu li to oni kojima je službeno povjerena ta dužnost i odgovornost ili netko drugi i neke druge silnice, kao kad se na primjer lako uvjerimo koliku ulogu ima novac. U Svetom je pismu zanimljivo uočiti kako već prva stranica (Post 1) govori izravno o vladanju, navodeći kako sunce vlada danom, mjesec noću), i kako čovjek treba biti dobar gospodar, i da mu zemlja podložna.

Kraljevi ratuju (Post 14)

Abraham, od Boga pozvan na početku biblijske povijesti, redovito promatran kao začetnik svjetskih religija kolikogod bio eminentno vjernik, u živom je susretu s realnom politikom koja ga ne ostavlja po strani. Njegov put s Bogom ne sastoji se samo u osobnim duhovnim iskustvima, poslušnosti Bogu, nije samo u rodbinskim vezama, privatnim prijateljstvima i neprijateljstvima, nego je isprepleten s velikom i visokom politikom, tj. s narodnim zajednicama na širokom području, i s najvišim predstavnicima ljudske vlasti – kraljevima. Ima posla sa stranim, nepoznatim vladarima i uključen je u velike sukobe koji daleko nadilaze zauzetost i moć pojedinca. Abraham je u izravnom kontaktu s bjeguncem koji mu javlja vijest iz boja (Post 14,3), s kraljevima (v17.21s) i sa svećenikom (v19s)

Ponešto zamršen i nepopularan opis u Post 14 dobro nam pokazuje kako je ono prvo što Biblija od nas traži shvatiti sukob, ako postoji, te odrediti tko je na kojoj strani. Površan pogled nije dovoljan, pogrešna procjena stvara zbrku. Četiri su kralja: Amrafel, Arjok, Kedor-Laomer i Tidal pobrojani svaki sa svojim kraljevstvom već u prvom retku (Post 14,1). Odmah nakon toga nailazimo na drugu skupinu, pet njih: Bera, Birša, Šinab, Šemeber, te kralj Soara kojemu se ime ne navodi (v2). Dvije su skupine koje će se međusobno sukobiti, na što se opis vraća, navodeći ponovno i prepoznatljivo mjesto Dolinu Sitim definiranu kao Mrtvo more (v3.8). Navođenjem imena Biblija odmah upozorava da i u vrhu politike gdje se odlučuje o ratu i miru stoje žive ljudske osobe, čovjek silan i ranjiv i u isti mah. U ovom poglavlju sukob stoji u prvom planu, a od nas se traži da vidimo prepoznamo može li se odrediti tko je vođa, što na prvi pogled nije odmah jasno. Opis međutim jednoznačno na prvo mjesto stavlja kralja imenom Kedor-Laomer (v4) i jasno da je on predvodnik za kraljeve koji su "s njime" (v5.17). Iz iskustva znamo da je presudno prepoznati tko je istinski vođa u zajednici, tko pokreće bilo u dobru, bilo u zlu.

Pedagogija biblijskoga teksta vodi čitatelja dalje da prepozna pozadinu. Važno je prepoznati o kome je riječ i najprije možemo s pravom zastati na onome što poznajemo. Na početku druge skupine od pet kraljeva uočit ćemo poznatu Sodomu (v2.8.11.17.21s) i odmah uz nju Gomoru (v2.8.11). Njihova će sudbina imati ključnu ulogu, ta će kraljevstva biti opljačkana (v11), kraljevi poraženi i osramoćeni padom u katranske jame (v10), a sodomski kralj stupa u izravan kontakt s Abrahamom nakon njegovu pobjedonosne intervencije.

Nastanak sukoba

Biblijski pogled zaustavlja se na savezima, ligama koje postoje. Kraljevi se ujedinjuju (v3), stoji u Pismu, riječ je o združivanju, alijansi za boj. Poznato je da zajednički neprijatelj ujedinjuje. S druge strane i Abraham, koji će kasnije biti uvučen u sukob, u  savezu je s Amorjecima i tu opis donosi upravo poznatu riječ ברית . Bitna je ovo pozadina za ključan događaj koji se zbiva u idućem poglavlju. Nasuprot ratnim savezima vladara koji kreću u boj jedni na druge, nasuprot Abrahamovu savezu s ljudima, Amorejcima, Bog će sklopiti svoj savez s Abrahamom (Post 15,18), pokazujući kako ovi prethodni nisu dostatni za Božje nakane od početka usmjerene na "sve obitelji tla zemaljskoga" (12,3).

U tumačenju pozadine sukoba Sveto pismu nudi uvid u dulji vremenski rok. Uvid u ono što neko vrijeme traje važan je, a Pismo izričito navodi 12 godina služenja kralju Kedoru-Laomeru (14,4); riječ je zacijelo o vazalstvu, potlačenosti koje vjerojatno i rezultira pobunom u idućoj godini. Zbog toga očito kreće velik osvajački pohod nakon godine dane – podsjećajući na bolno povijesno iskustvo Jeruzalema da je odbijajući podložnost i dižući bunu protiv daleko nadmoćnijega Babilona izazvao vlastitu propast. Pobuna, kako Pismo, prikazuje izaziva veći rat, širi kontekst od dosadašnjega. Zavojevači pobjeđuju šest naroda koji se prije ne spominju: Refaimce, Zuzijce, Emijce (v5), Horijce (v7), Amorejce s kojima je Abraham u savezu, a tu je i Amalek (pisan u jednini, kao i Horijac i Amorejac u ovom tekstu) koji će postati simbolom pra-protivnika koji se opire Izraelu od čuvenoga boja u Izl 17.

Upravo u ovom kontekstu ratovanja i međunarodnoga sukobljavanja Abraham će biti definiran kao Hebrejac (v13). On je ispočetka izdvojen iz sukoba, nije na popisu ni osvajača, ni pobjeđenih. Ali bit će osobno upleten jer mu je bliski rođak, nećak Lot, u tekstu uobičajeno označen jednostavno kao "brat" (v12.14), dospio među stradalnike. Očito je, za razliku od Abrahama, Lot postao sodomski građanin, te je padom i pljačkom Sodome i Gomore i on zarobljen i odveden (v12).

Abraham – ratnik

Abraham je čovjek koji je u kontaktu s ljudima, znaju za njega i javljaju mu što se dogodilo (v13), a on sa svoje strane sluša i reagira, nije digao ruke kao da ga se ništa ne tiče ili već unaprijed uzmičući jer ništa ne može (v14). Biblija jasno kaže da je on uvučen u rat, kreće u oslobođenje zasužnjenoga, odvedenoga u progonstvo. Progonstvo i opet svakom biblijskom čitatelju budi živu asocijaciju na teško povijesno iskustvo cijeloga naroda u Babilonu.

Zanimljivo kako vojska sastavljena od onih koji su u njegovu domu rođeni vrijedi više od nadmoćnih saveznika. To su oni na koje se čovjek može do kraja osloniti jer ih poznaje, podigao ih je na noge. Brojka od 318 ljudi jako je malena nasuprot četirima kraljevima na čelu s Kedorom-Laomerom koji predvode očito svaki svoju kraljevsku vojsku. U isti mah to je vrlo velik broj za jedan dom, i pokazuje kako je Abraham vrlo moćan gospodar s veoma brojnim ljudstvom. Na svom ratničkom pohodu on stiže vrlo daleko, sve do Damaska koji je središte tamošnjega staroistočnoga svijeta; Abraham prodire na prostor velesile Arama.
Abrahamova pobjeda s malobrojnom četom nad savezom četvorice, kojima se onih pet udruženih nisu uspjeli suprotstaviti, ima čudesna obilježja i očito nadilazi same ljudske sile (v17). Pritom je ipak i dovitljiva taktika imala ulogu: koristi noć i napada s dvije strane (v15). Prema izvještaju, sam Abraham se borio: u hebr. tekstu on sam jest subjekt (הוא hû' v15). Božansko vodstvo i pomoć ne isključuje ljudsku zauzetost i pamet. Sv. Toma će reći: gratia supponit naturam.

Sveto pismo ustvrđuje da je Abraham uspio postići ono što je htio: Izbavio je svoga rođaka iz ropstva (v16). Ali njegov pothvat – i to je bitno obilježje djelovanja po Božjoj volji i uz njegovu pomoć – postiže daleko veće plodove i seže šire od samoga Lota. Činjenica je: Lot je motivacija i u akciji koja je pokrenuta zbog njega Bog preko Abrahama cijelom porobljenom narodu donosi izbavljenje. Spašen je i narod Sodome, Lotovih sugrađana, i njihov posjed. Na takvoj pozadini kasnije postupanje Sodomaca i njihova iskvarenost u Post 19 poprima još teže razmjere.

Svećenik Melkisedek

Usred ove Abrahamove uključenosti u široku politiku pojavljuje se prvi biblijski svećenik Melkisedek (v18) koji će svojim riječima izravno potvrditi da je Bog dao izbavljenje (v20). Premda je i on kralj, nije bio uključen u sukob, a njegovo ime upozorava ne bitan zahtjev da pravednost treba kraljevati. Ime malkî-sedek doslovno možemo prevesti kao: pravednost (ili ono pravedno) je moj kralj. Nakon velikoga sukoba događa se u da prvi put čovjek u Bibliji blagoslivlja (v19s). Razumljivo je da takve užasne prilike najviše traže da čovjek aktivira tu božansku službu koju na početku Pisma jednoznačno Bogu pripada.

Abraham respektira Melkisedeka u njegovoj funkciji dajući mu desetinu (v20). Još nje puno važnije da se Abraham, nakon blagoslova, odriče ratnoga plijena, okrećući tako novu stranicu u povijesti ljudskoga ratovanja. Abraham ne zadržava ni ljudstvo kao roblje (v21), niti posjed (v22). Sodomski kralj opet može preuzeti vlast. I u tome Abraham ostaje simpatično realan: potrošena hrana neće se vraćati, a saveznici mogu uzeti svoj dio. Abraham koji uzdiže desnicu i zaziva Božje ime stvara uzor koji će u preuzimanju političkoga vodstva do danas biti poštovan. Činjenica jest da on svoju političku prisegu kojim se odriče plijena potvrđuje Božjim autoritetom.

Još je dragocjenije i dublje što upravno nakon ovoga uključivanju široku politiku, Abraham, susreći svećenička, dolazi do nove vrhunski bogate teološke spoznaje. On, poslušavši riječi kralja-svećenika, uviđa da je njegov Gospodin (יהוה ) – Bog uzvišeni (אל עליון v18.19.20.22), tvorac neba i zemlje (קנה שׁמים וארץ v19.22), kojemu je Melkisedek svećenik. Predragocjen je to uvid: Gospodin kojemu se osobno obratio i pozvao ga (12,1) jest Svevišnji Stvoritelj, kojemu je Melkisedek svećenik. Jedan ponajviše realno-politički pothvat dovodi, čini se, Abraham do toga da produbljuje spoznaju Boga.

10.10.11.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ, FFDI Zagreb