Intervju za list učenika VII. gimnazije

Sveto pismo i komunikacija

1. Pater, recite nam nešto o sebi, o svome djetinjstvu i uspomenama iz malih, ali i onih većih školskih klupa.

Hvala Vam što me zovete u svoj školski časopis! Sjećam se kako sam za svoje srednjeg školovanja bio primljen u uredništvo našega lista „Odziv“. Bio je to za nas ponos, velik posao u ono „predkompjutorsko“ doba, i pravo sredstvo komunikacije s prijateljima i dobročiniteljima našeg malog sjemeništa Družbe Isusove „Augustin Bea“ na Fratrovcu, s obiteljima i s onima koji još razmišljaju o tome da se odazovu Božjem pozivu – odatle i naziv „Odziv“. Rad u Odzivu doveo me je do posebnog doživljaja kad je jednom pater Ante Gabrić, slavni misionar koji je prije 20 godina umro na glasu svetosti, vlastitom rukom ispisao moje ime u pismu uredništvu „od Pave do Nike“. Bila mi je to velika radost koju pamtim.

Iz osnovne škole pamtim da nam je „direktor“ bio velik autoritet. U nastavi dobro mi je išlo kad je valjalo na satovima hrvatskoga jezika sastaviti kratki lirski zapis na temu koje će određivati iduće tjedne. S duljim tekstovima i s lektirom nisam bio dovoljno brz. Pred kraj osnovne škole koji put smo kod profesorice iz matematike znali zaraditi plus i za one zadatke koje bismo intuitivno riješili.

Četiri gimnazijska razreda proveo sam na čuvenoj Šalati. Valjalo je od početka ući u svijet latinskoga i grčkoga jezika. Pamtim kako je jednom profesor vedro i svečano ulazio u razred baš na dan sv. Nikole, moj imendan, recitirajući čestitku na latinskom. Potom je sjeo za katedru i prozvao mene: „Veni! (impt. prez. 2. jd.) – Dođi!“ Cijeli se razred pomalo pobunio, misleći da je šala u pitanju, a ni ja nisam bio spreman za odgovaranje jer sam računao da će me danas profesori „preskočiti“. Bilo je, međutim, ozbiljno. Lijepo sam ja veni (perf. 1. jd.) – došao, i dobio neku dvojku. Pamtim i zgodu kad sam u zemljopisu već u prvoj rečenici zabrljao jer sam odgovaranje započeo s: „dakle“ – a to je zaključni veznik.

S vašim sam susjedstvom iznimno vezan. Kako komunistički režim nije dao pravo javnosti našoj srednjoj školi, dobrotom i susretljivošću profesora Klasične gimnazije, tadašnjeg Obrazovnog centra, u ovim smo zgradama polagali godišnje ispite i maturu.

Cio sam život blizu školskih klupa. Nakon dvije godine novicijata sjeo sam u prve klupe Filozofskog fakulteta Družbe Isusove – prve zato što je upravo s tom akademskom godinom (1989./90.) počeo s radom kao definirana visokoškolska ustanova koja danas, eto, i doktorat podjeljuje. Po završetku filozofskog studija, na praktičnom radu, bio sam sa zborom mladih „Oaza“ koji u najvećoj mjeri – sve do danas – okuplja upravo školarce. „Oaza“ je u to doba i u vašoj školi nastupala kod školske sv. mise.

Prvi nastavak studija odveo me je u austrijske školske klupe u drevnim, lijepo dotjeranim zgradama u kojima je predavao i valjda najpoznatiji teolog prošlog stoljeća Karl Rahner. Opet je uslijedio višegodišnji praktičan rad kad sam kao svećenik došao na ovu župu Srca Isusova na kojoj se nalazi vaša škola. Želim i sada zahvaliti svima koji su omogućili višestruku suradnju. Vaši učenici došli bi upoznati vjernički, kulturni i povijesni značaj naše Bazilike, vjeroučitelji redovito surađuju sa župom. Bilo je humanitarnih akcija većih razmjera za Knin i Vukovar na kojima ću uvijek moći čestitati. Završni dio studija, doktorski studij, opet me je odveo u Austriju, a kao nastavnik Svetog pisma u sve dane ostajem učenik Božje Riječi.

2. Tema ovogodišnjeg broja našega školskog lista je komunikacija. Kako ste Vi komunicirali s Onim čijemu ste se pozivu odazvali? Kada i kako se to dogodilo?

Odlična tema školskog lista! Vjerojatno je presudni „kotačić“ odgojnog procesa i ljudskog rasta upravo uspostavljanje komunikacije. Ispravno je i svako duhovno zvanje promotriti upravo kao komunikaciju jer Bog poštuje i cijeni čovjekovu slobodu – On je stvara. Znamo iz evanđelja da je duhovno zvanje Isusova ponuda: „Ako hoćeš...“ Komunikacija ujedno znači trajanje: ako nekoga volim i do njega mi je stalo, bit ću – kako se to i u modernom jeziku kaže – „u vezi“ s tom osobom. Znamo i da Isusovi odabrani apostoli nisu doživjeli samo prvi poziv da ga slijede, nego ih je on postavio ponajprije da budu uz njega. To životno zajedništvo – svakodnevna komunikacija – temelj je za upoznavanje bogatstva i dubine osobe Isusa Krista. Štoviše, kad im Isus nakon uskrsnuća dadne nalog da idu u Galileju jer će ga ondje vidjeti (Mt 28,10) učenici otkrivaju da opet idu za njim, kao na početku, prepoznaju ga ondje gdje je sve počelo, u svom običnom životu. Bili su ribari, sada opet zajedno s Petrom idu u ribolov (Iv 21).

Prve sam molitve koje su oblikovale moj odnos prema Bogu naučio u roditeljskom domu, u ranom djetinjstvu. Osobito majci mogu zahvaliti koja nas je ko malene vodila u crkvu na misu i skrbila da možemo doživjeti svetost pretvorbe – podizanja. Poticala nas je da uputimo svoje vlastite riječi euharistijskom Isusu. I to je ostavilo traga, očito. Na obje strane. I kod mene, i kod Isusa.

Presudnu je ulogu za moju komunikaciju s Bogom i za moje zvanje imala upravo Bazilika Srca Isusova. Ondje sam ministrirao kod oltara, ondje sam primio prvu sv. pričest, ondje sam počeo ići na ispovijed, ondje sam primio sv. potvrdu. U njoj sam, napokon, imao i mladu misu. Blagoslovljeno je što imamo vjeronauk u školi, ali i ovdje se neću umoriti ponavljati jednostavnu zakonitost: osobito u djetinjoj dobi učimo kroz prostor. Crkvena zgrada je prevažno mjesto gdje jedino vjeroučenik može u praksi naučiti što je živa vjera. Sakramentalna prisutnost Isusa Krista pod prilikama kruha posvećuje crkvu i stvara Dom molitve, dom Božji, dom vjere ufanja i ljubavi, dom žive Crkve koja se okuplja. Stoga, velika hvala vjeroučiteljima koji traže prave načine kako da učenicima ovih šest škola na području župe Srca Isusova u srcu Zagreba pruže priliku izbliza upoznati naše stogodišnje nacionalno svetište. Pod okriljem Bazilike žive Druga, Sedma, Šesnaesta i Klasična gimnazija, Željezničko-tehnička škola i osnovna škola Ivan Merz.

Samo jedan odsudni trenutak za svoje duhovno zvanje ne mogu izdvojiti. Ali prisjećam se nekoliko „jačih“ događaja i osoba. Kao mališ bio sam na predavanju koje je u Bazilici držao brat Ilija Dilber, misionar, koji me tako oduševio da sam – prema svjedočenju roditelja – rekao da želim biti kao on. Snažan doživljaj bio je kad sam smio krenuti na vjeronauk i časna sestra Bogdana iz Družbe sestara Naše Gospe imala je važnu ulogu za moj duhovni život. Kad sam već postao kandidat Družbe Isusove oduševio sam se za duhovne vježbe koje i jesu temelj i biser naše duhovnosti po kojoj su isusovci u Crkvi poznati. Veliku zahvalnost dugujem našem duhovniku iz sjemenišnih dana, patru Stjepanu Kuzmiću, koji je i sada pravi Božji junak kad se bori sa smrtonosnom bolešću a unatoč patnjama i dalje je aktivan u apostolatu.

3. Profesor ste Svetoga pisma koje možemo gledati i kao tisućljetni Božji govor (razgovor) s čovjekom, ali i čovjekov govor (razgovor) s Bogom. Jesmo li na dobrom tragu?

Posve ste u pravu ako cijelu Bibliju promatrate kao komunikaciju Boga i čovjeka. Čuvene su uvodne rečenice iz Ivanova evanđelja: „U početku bijaše Riječ...“ (Iv 1,1) Usred Novoga zavjeta Ivan se vraća na prvu stranicu Svetoga pisma, upozorava kako je tamo – doista „u početku“ (Post 1,1) kako čitamo i u hrvatskom prijevodu – Božja riječ očitovala svoju dragocjenu stvaralačku moć. Što je u Novom zavjetu izrečeno grčkom imenicom logos, to Knjiga Postanka već dočarava hebrejskim glagolom ’amar – „reći“. Opetovano čitamo da je Bog rekao i potom da se tako zbilo. Znamo da je i osnovni zakon Božjeg naroda sažet u poznatih Deset riječi – Dekalogu koji mi obično poznajemo kao Deset zapovijedi Božjih. Bog je progovorio čovjeku. Upravo u tome je izvorno značenje teologije nazvane po grčkim riječima Theós – „Bog“ i Logos – „govor, riječ“. Što su na stranicama Starog zavjeta pojedinačne Božje riječi, to je Novom zavjetu sveukupni izrijek na najvišoj razini, na razini osobe. To je Riječ kojem se Bog do kraja izrekao, otkrio je sve svoje bogatstvo, ljubav i život. To je Isus Krist koji nas poziva da dođemo k njemu, da učimo od njega, da pijemo iz izvora vode života.

Sveto pismo je odličan primjer komunikacije jer donosi i riječi druge strane. Koliko puta ćemo naći, najčešće u Psalmima, čovjekov govor Bogu – to jest molitvu. Boga hvalimo i divimo mu se, s veseljem i pravim ushitom. Bogu postavljamo teška i najdublja pitanja, i žalimo mu se u prevelikom jadu. Od njega tražimo pomoć pa i onda kada nam se čini da nas je i on sam ostavio (usp. Ps 22). U Bibliji se dakako nalaze i molitve vezane uz egzistencijalnu situaciju pojedinih osoba. Abraham, primjerice, ustrajno moli za Sodomu i Gomoru (Post 18), potom izriče zagovornu molitvu za stranog kralja i njegov dvor i ta je molitva uspješna (Post 20). Jakov prvi put govori Bogu „ti“ nakon čudesnoga sna (Post 28,22). Prorok Izaija i kralj Ezekija zajedno mole i doživljavaju čudesnu Božju pomoć u velikoj pogibli za cio narod (2 Ljet 32,20). U Novom zavjetu zaustavimo se primjerice na molbi gubavca koji se posve predaje Božjoj volji: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ (Mk 1,40) ili na ustrajnom vapaju majke koja je shrvana, na tlu, nakon što se Isus najprije bio oglušio, a ni intervencija učenika nije donijela ploda. Ona ipak ne odustaje, nego s velikom vjerom koju će Isus priznati i pohvaliti opet progovara: „Pomozi mi!“ (Mt 15,25)

4. Koji su preduvjeti čovjekove dobre komunikacije s Bogom? Kako ju trajno ostvarivati u svojoj krhkosti?

Počeo bih ovako: slična pravila vrijede za komunikaciju s Bogom kao i za zdravo komuniciranje među ljudima. Treba strpljivo rasti u poznavanju samoga sebe i osobe s kojom sam u kontaktu. Zato se traži napredovanje u znanju, njega osjećaja i stvaranje dovoljno prostora u vlastitom životu: u stavovima, mislima, vremenu, postupcima... Kad se mladi čovjek u nekoga zaljubi, jako mu je stalo da bude uz tu osobu što više. Ako treba, promijenit će vlastiti način ponašanja, popravit će rukopis, tražit će što ona voli. Tako je i s Bogom. Često se prevarimo kad za ljudsku zaljubljenost i ljubav tako puno ulažemo: stalno mislimo na osobu koja nam je draga, pokušamo se vidjeti s njom – ma svaki dan, ili barem čuti se telefonom ili SMS-om, pronalazimo kojekakve dokaze ljubavi kako bismo je „osvojili“ za sebe – a s Bogom, mislimo, lako ćemo! Međutim ista pravila vrijede.

Za komunikaciju treba imati vremena. Dragocjeni su trenuci smirene meditacije i molitve. Blagoslovljeno je vrijeme kad svoje misli, osjećaje i sav unutarnji svijet posvetim samo Bogu od kojega mi svako dobro. Slijedim Isusa, Učitelja, koji je sate i sate, pa i cijelu noć, proveo u molitvi. Za komunikaciju treba znati slušati. Molitva je uvelike slušanje Božje riječi: ove konkretne Božje riječi koja je zapisana u Bibliji i koju Crkva čita u liturgiji. Komunikacija s Bogom oslanja se na živu crkvenu zajednicu i jedino tako može biti očuvana od zastranjenja, kao što i dvoje ljudi koji zanemare društvo gledajući samo sebe ili se povuku u okultne zatvorene sredine neće ostvariti plodnu komunikaciju i sretnu ljubav.

Za komunikaciju se traži preciznost da točno čujem što mi drugi govori. Biblija i u tome može biti pravi udžbenik kad primjerice točno navodi odgovor zajednice na proglas Božjih zapovijedi: „Izvršit ćemo i slušat ćemo“ – upravo tim slijedom koji osigurava budućnost i komuniciranje (Izl 24,7). Komunikacija je moguća ondje gdje prihvaćamo red. Ako svi u glas govore neće biti razumijevanja. Potreban je moderator i voditelj. U odnosu s Bogom to je crkveno učiteljstvo, Papa, biskupi i, njihovi pomoćnici, svećenici. Komunikacija traži preuzimanje obveze. Samo ako se mogu pouzdano osloniti na drugoga, naša veza ima budućnost. U odnosu prema Bogu to je ponajprije obavezno sudjelovanje u Euharistiji u nedjelju u blagdan. Za komunikaciju potrebni su i vanjski znakovi, ne samo unutarnji osjećaj i misao. U odnosu prema Bogu to su sakramenti, ponajprije krštenje i potvrda. Kao što jedino sakrament braka trajno posvećuje ljubav muža i žene, tako je moguće komunicirati s Bogom jedino uz redovit sakramentalan život. Svaka komunikacija traži novi početak u krizi. Pred Bogom imamo na raspolaganju sakrament pomirenja – ispovijed.

5. Možete li nam izdvojiti neki Vama osobito dragi, prvo starozavjetni, pa novozavjetni Božji govor čovjeku?

Pada mi na pamet tematski suvremen ekološki Božji govor upućen Noi (Post 9) davno prije nego što smo zbog klimatskih katastrofa postali svjesni svoje odgovornosti. Bog sklapa savez i tako potvrđuje vjernost svome obećanju otprije (Post 6,18). To je prvi savez u Bibliji, a svojim opsegom zapanjuje jer ga Bog sklapa s pravednikom Noom i njegovom obitelji, s njihovim potomstvom, sa svim živim stvorovima i sa samom zemljom. Kozmičke su to dimenzije! Svemir pripada Bogu. Savez je to koji traje. S Božje strane – vječan je. Duga – vanjski i svima dostupan znak saveza doista je fenomen koji jednako vrijedi i u biblijsko vrijeme, i tijekom povijesti, i danas. Bog pritom i sam preuzima obvezu. Kad kod sv. mise čujemo riječi posvete o novom i vječnom savezu onda to znači da Isus savez s Noom potvrđuje, preuzima, ali i neizmjerno nadmašuje i ispunjuje svojom Božanskom osobom.

U Starom je zavjetu također opće poznat Božji poziv Mojsiju u kojem on izravno saznaje velike Božje planove. Cijelu zajednicu treba izvesti iz ropstva. Silan je to zadatak koji pokazuje kako veliko povjerenje Bog ima u čovjeka.

Prevažan je napokon i onaj prvi zahtjev upućen čovjeku da donosi plod (Post 1,28). To će, znamo, također Isus primijeniti i potvrditi kad odabere svoje učenike da idu i rod donose (Iv 15,16).

Iz Novog bih zavjeta ipak ovdje ponajprije htio istaknuti Isusov govor Zakeju koji se je popeo na drvo da ga može vidjeti: „Žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!“ (Lk 10,5). To je aktualan zov nama da se oslobodimo oholosti i da prepoznamo Božju solidarnost s nama. Bog želi imati mjesto u našem domu.

6. Rado bismo znali i koji je Vama omiljeni čovjekov odgovor (govor) Bogu, ako se to uopće može odvojiti od prethodnoga pitanja.

Pa i nećemo odvajati, nego nastavimo. Ovi konkretni primjeri pokazuju nam kako je u Svetom pismu Bog zainteresiran za čovjekov odgovor. Mojsije smije pred Bogom izreći čak pet svojih prigovora kojima se pokušava „izvući“ od pregoleme zadaće. Najprije razotkriva krizu vlastitoga identiteta i pita: „Tko sam ja?“ (Izl 3,11). Potom će pitati o Božjem autoritetu (Izl 3,13) i napokon o narodu koji ga treba prihvatiti kao Božjeg posrednika (4,1). Sve su to razumljiva i duboka pitanja. Dijalog ide do granice ljutnje, ali Mojsije napokon kreće i bit će poslušan do kraja, prihvaćajući osnovno Božje obećanje: „Ja ću biti s tobom!“ (Izl 3,12).

U Novom zavjetu Zakej odgovara iznenađeno, nenamješteno i brzopleto. Kao iskusni carinik očekivao je i proračunao kako će vidjeti Isusa dok prolazi. Ali da se Isusove oči na njemu zaustave – to je neočekivano! Užurbano prima gosta sav radostan. Sprema kućno veselje. Kao odgovor na dar spasenja polovicu svoga bogatstva dat će siromasima. Otkriva da mu je savjest živa: Ako je koga u svojoj službi prevario, vratit će višestruko. Takve, evo, rezultate donosi pravi susret s Isusom. To je odgovor Zakeja, nadcarinika, na Božji govor.

Kao najdojmljiviji odgovor htio bih ipak ovdje podsjetiti na samo jednu jedinu riječ koju prati eksplozija radosti, ljubavi i nevjerojatnog olakšanja. Marija Magdalena u gorkim suzama pred odvaljenim kamenom na praznom grobu tugu tuguje jer ni mrtvome Spasitelju ne može iskazati počast. Ni razgovor s anđelom, ni razgovor s – kako ona misli – vrtlarom, razumljivo, ne mogu je utješiti. Njezino srce traži mrtvo tijelo koje s poštovanjem naziva „moj Gospodin“ (Iv 20,13). Kad iz usta Uskrslog začuje svoje ime probit će se opna žalosti. Prihvaćanje nove istine, prepoznavanje i priznavanje žive osobe i sva dubina osjećaja prelit će se u kratak i jednostavan odgovor: „Učitelju!“ (Iv 20,16).

7. Biblijska poruka (govor) ima i svoj općedruštveni odjek, budući da je upućena čovjeku pojedincu, ali i svima drugima (zajednici). Možete li nam nešto reći i o toj dimenziji Božje riječi?

Proročica Hulda vrhovnoj je državnoj vlasti svoga doba prenijela izravnu Božju poruku (2 Kr 22). Prorok Jeremija više puta pokušavao je spasiti sudbinu cijeloga naroda. Isus svojim govorom na gori daje program društvenog života koji nudi trajnu perspektivu. Na svim stranicama Svetog pisma naći ćemo interes za dobro zajednice.

Bog progovara i danas. Nedavno je Glas Koncila zajedno sa Školskom knjigom objavio pod naslovom „Istina u ljubavi“ zbirku velikih propovijedi Kardinala Bozanića koje su u posljednjim godinama duboko dirnule narod Božji. Kad Sveti Otac Benedikt XVI. progovori i traži međunarodni mir, rehabilitaciju obitelji te sklad vjere i znanosti, to je onda živi odjek Duha Božjega koji govori crkvama.

Sveto pismo nadahnuće je i obveza. Kad uskrsli Isus dolazi među svoje nije to radosni završetak i smiraj, nego velik zadatak: „Kao što je Otac mene poslao, tako ja šaljem vas“ (Iv 20,21). To je poslanje za nastavnika i učenika, ravnatelja i portira...

8. Saznali smo da ste se uvijek rado družili s mladima, mnogima ste bili uzor (prišapnuli su nam to oni koji Vas se rado sjećaju iz „Palme“). Kao profesor, s njima se svakodnevno susrećete.

Što mislite, je li teško mladome čovjeku koji je pritisnut moćnom tehnologijom, industrijom zabave, medijima... prepoznati i čuti Božji glas, svednevno kvalitetno komunicirati?

Jest, teško je. Uvijek je tako bilo. Samo se okolnosti i vrste prepreka za komunikaciju mijenjaju. Sjetimo se mladoga Samuela. Tri put će krivo shvatiti. Ali četvrti put, poučen od iskusnog svećenika, pravo će prepoznati tko je to došao i imenom ga pozvao (1 Sam 3,10).

9. Za kraj, što biste svjetovali: kako spoznati istinske vrednote i odlučiti se za pravi životni put?

Jednostavno: pogledom na Isusa Krista, našeg Gospodina! „Primjer sam vam dao“, sam veli i obećaje blaženstvo: „Sada kad to znate, blago vama budete li tako činili!“ (Iv 13,15.17). Vrednote se spoznaju primjenom. I to više nije za početnike! Koliko god mi – s pravom – ističemo da je Božja ljubav bezuvjetna, Isus otvoreno govori: „Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi.“ Postavlja uvjet – jasan, zahtjevan! I tako nas opet upućuje na svoj učiteljski primjer: On je čuvao zapovijedi Oca svoga pa ostaje u ljubavi njegovoj (Iv 15,10)

10. Hvala vam na razgovoru!

Hvala Vama. I puno blagoslova na komunikacijskom putu ovog časopisa od srdaca pisaca i urednika do srca svakog čitatelja.

urednica: Lidija Dizdar, prof.

(6. travnja 2008.
Ispravljeno: 05.01.2008.)