Nema mi blaženstva bez tebe (Ps 16,2)

Biblijski pogled na ljudsku sreću

Niko Bilić

Ovaj ponizan, strjelovit zalet kroz Sveto pismo, koji nas treba podsjetiti na nekoliko poznatih momenata iz biblijske povijesti, nosi naslov iz Ps 16,2: »Nema mi blaženstva bez tebe«. Govor je to čovjeka, upućen izravno Bogu (»Jahvi rekoh« Ps 16,1) kojega oslovljava svetim, vlastitim imenom יהוה i priznaje ga svojim gospodarom (אדני 'adonaj – redovita zamjena za sveto ime). Sadržajem je odgovor na Božju prisutnost u njegovu životu o kojoj će ovdje biti riječi u prvoj točki. Potom ćemo se prisjetiti kako je sreća povezana s međuljudskim odnosima i istaknut ćemo osobitu ulogu pisane Božje riječi za čovjekovu sreću. U posljednje dvije točke prisjetit ćemo se kako obraćenje i nov početak donose pravu sreću koja se – baš u duhu Svetoga pisma – ne zadržava samo u nutrini nego obuhvaća cjelinu čovjekova bića. Zaključit ćemo podsjećajući na Kristovo potvrđivanje iskonske, blagoslovne zapovijedi s prve stranice Svetoga pisma koja od čovjeka zahtijeva da bude plodan (»Budite plodni!« Post 1,28).

»Ja ću biti s tobom« (Post 28,15; Izl 3,12) – čuveno je Božje obećanje koje čuje već praotac Jakov u čudesnom snu i potom veliki biblijski izbavitelj Mojsije u paradigmatskom izvještaju o zvanju. Bog sam u svojoj uzvišenosti i svetosti obvezuje se na prisutnost u čovjekovu životu i na zajedništvo s njime. Iz iskustva i iz suvremenih istraživanja – popularno zvanih neuroteologija – znamo za osobit osjećaj sreće koji se javlja u trenucima molitve, slavljenja Boga i vezan je uz specifičan osjećaj Božje prisutnosti. Takav osjećaj potvrda je i nastavak biblijskoga iskustva da Bog ispunja svoje obećanje. Omiljeni psalam 23. primjerice svjedoči o tome kada, baš u njegovu središtu u hebrejskom izvorniku, stoje riječi: »Ti si sa mnom« (Ps 23,4), vjerodostojna osobna potvrda Božje prisutnosti. Sam nosivi svetopisamski pojam Saveza – ističu lingvisti – počiva na vrhunskoj naravnoj radosti čovjeka kad je pronašao osobu s kojom će dijeliti sav svoj život. I u hrvatskoj tradiciji božanska riječ: »Uzimam« razumljiva je. »Uzimam vas sebi za rodbinsku zajednicu, a ja ću biti vaš Bog« (Izl 6,7) riječ je upućena Izraelu i jasno odražava izjavu kojom opisujemo da su se mladenci uzeli.

U svakoj životnoj dobi prisutnost drugoga ima odlučujući utjecaj na naše stanje. Blizina i zajednički hod – u suvremenoj kulturi poznat osobito u mladenačkom iskustvu »hodanja« – davno je zacrtana u opisu Henoka i njegova čuvena praunuka Noe (»hodio je s Bogom« Post 5,22.24; 6,9). Oni hode s Bogom – u tome je njihova pravednost, a plodovi ne izostaju: Henok neće upoznati smrti, nego doživljava – još puno prije sklapanja saveza – da Bog njega osobno »uzima«, a Noi će dugotrajno hodanje s Bogom omogućiti da bez prigovora razumije i izvrši spasonosan plan.

Koliko osjećaj olakšanja, blaženosti i utjehe ovisi o međuljudskim odnosima izvrsno pokazuje dirljiv susret i pomirenje u 33. poglavlju Knjige Postanka. Premda je Jakov prošao dugačak put pročišćenja; premda je već postao otac obitelji i dobrostojeći gospodar, strah pred bratom još ga uvijek u dubinama mori i guši svaku životnu sreću. Prvo Jakov mora raščistiti račune s Bogom u čuvenoj noćnoj borbi, a onda dolazi nezaustavljivo ganutljiv susret. Jakov prilazi bratu (Post 33,3), a onda – protivno očekivanju – Ezav mu »potrča ususret, zagrli ga, pade mu oko vrata i poljubi ga« (33,4). Opis poznajemo jer ga Učitelj Isus preuzima za milosrdnoga oca u prispodobi o izgubljenu sinu (Lk 15,20). Starozavjetni opis braće završava tako da obojica »plaču« – kako i izvornik i Septuaginta i Vulgata složno kažu (Post 33,4), štoviše grčki prijevod baš ističe, dodajući da su »obojica zaplakali«. Za dubinu osjećaja Pismo dalje ne nabraja riječi, ali ostavlja čitatelju da osjeti što se zbiva u duši nakon što je više od dvadeset godina nosila u podsvijest guran sukob s najbližim, s rođenim bratom, i to bratom blizancem; nosila je osjećaj krivnje zbog trgovanja i prijevare, strah da će biti usmrćen… Dovoljan sažetak daje sam Jakov kad veli: »Vidio sam tvoje lice kao što čovjek gleda lice Božje« (Post 33,10). A on zna što govori jer za noćni susret s neznancem, kad se je borio za blagoslov veli: »Vidio sam Boga licem u lice« (32,31).

Ako se u našemu promatranju sjetimo prvoga psalma, odmah će nam biti jasno da biblijski pravednik nipošto nije neki bezosjećajan, tmuran čudak. On pazi čije savjete slijedi, stanište mu nije s onima koji su se posvetili tračanju i ruganju (usp. Ps 1,1). Ne samo da je sretan, nego ima posve točno određen izvor osjetne radosti. Već u Ps 1 Sveto pismo donosi proglas »Blago onome…!« koji će Gospodin i Učitelj u Novom zavjetu čuvenim Blaženstvima postaviti kao program te tako zacrtati inspirativnu i korektivnu osnovicu kršćanske kulture. Blaženstvo i sreća, poznato je, u biblijskom svijetu ne tiču se samo nutrine ili budućega života, nego opisuju primjerice Leinu radost kad je dobila dijete (Gâd, Post 30,11; Ašer, r. 13) ili iskustvo oslobođenja cijeloga naroda (»Blago tebi Izraele« Pnz 33,29), ili pak osjećaj ljudi koji borave u neposrednoj blizini mudroga kralja: »Blago onima koji su stalno pred tobom i slušaju tvoju mudrost« – ustanovljuje kraljica Sabe kad je došla u pohode Salomonu (1 Kr 10,8 = 2 Ljet 9,7).

Što je za pravednika u Ps 1 Tora – božanska životna pouka? Kako joj pristupa? Uživa u njoj – neuvijeno veli Pismo, ne izbjegavajući izravno spomenuti »užitak« (Ps 1,2). Psalam pritom ističe kako ponavljanje i tiho recitiranje, šaptanje svetih redaka – podloga za ono što do danas zovemo: meditiranje – ispunja i dnevni-javni ritam toga čovjeka i njegov svijet noćnoga mira i povučenosti.

Povratak iz babilonskoga progonstva u Obećanu zemlju vezan je uz zajedničko čitanje Zakona – po odlomcima, uz tumačenje (8,8)– opisano u Neh 8. Suvremeni judaizam vidi u tome svoje neposredne  početke, a sveti tekst ističe emocionalne reakcije koje su ponajprije suze i tuga u cijeloj okupljenoj zajednici (Neh 8,9b). Zacijelo imaju značaj katarze i obraćenja jer okupljeni slušaju božanske zahtjeve koji jasno pokazuju da im se propast zbila zbog toga što su ih prezreli. Slično našem prvom refleksu kad gledamo na grijeh i obraćenje, u prvom planu vidimo skrušenost, kajanje i bol u srcu zbog zlih čina. Ali voditelji zajednice upozoravaju na pravo stanje stvari i pobuđuju dubok emocionalni preokret. »Jedite sočno i pijte slatko« (Neh 8,10) živopisan je i izravan je poziv namjesnika Nehemije.  On je već unaprijed pokazao da ima uvid u osjećajne crte zajednice i zna utjecati na njih. A rezultat zajedničkoga čitanja Božjega zakona i proslava Blagdana sjenica silan je: »velika radost« veli doslovno tekst (Neh 8,12). Širinu i konkretnost ljudske radosti zacrtane u Pismu očituje poziv »Pošaljite obrok onima koji nemaju!« kako vjerodostojno nalaže Nehemija nakon što se već za gradnje jeruzalemskih zidina brinuo za prehranu uzimljući od svoje plaće (Neh 5,17s). Primjerom pokazuje na cjelovitost čovjeka obuhvaćena srećom i na odgovornost za bližnje. »Gospodinova radost – ona je vaša utvrda« (Neh 8,10) čuvene su riječi obnovitelja Nehemije.

Nenatkriljiva i svjetski poznata Kristova pouka o izgubljenom sinu u Lk 15,11–32 na sličnom je tragu. U prvom planu po navici doduše u njoj gledamo grijeh i potrebu obraćenja mlađega sina koji je u daljini pogrešno postupao i doveo se do propasti s jedne strane, i starijega koji je u blizini ali u sebi kontinuirano kipi od ljutnje. Međutim, glavna tema Kristove pouke, koja se jedina četiri puta ponavlja, jest εὐφραίνω – »veseliti se« (Lk 15,23.24.29.32) i gozba u očinskom domu u kojemu i sluge imaju hrane u izobilju (usp. Lk 15,17). I mlađemu i starijemu sinu otac izlazi u susret, pozivajući ih na gozbu.

Ako Psalam 1 ostaje na usporedbi iz prirode i upozorava kako je pravednik koji uživa u Zakonu nalik voćki (Ps 1,3) koja, za razliku od pljeve (r. 4), plod donosi, Isus Gospodin i Učitelj  – Rabi Ješua – u radosnu slavlju Pashe ide dalje. Potvrđuje i on, poput Psalma, prvu zapovijed koja čovjeku nalaže plodan život, ali daje i poznatu formulu koja tumači kako to ostvariti: loza koja ostaje na njemu, trsu, donosi mnogo roda (usp. Iv 15,5). I upravo nakon toga ističe da ove upute daje kako bi naša »radost bila potpuna« (Iv 15,11). O kakvu osjećaju govori, najbolje svjedoče učenici na putu u Emaus kad sami ustanovljuju da im je gorjelo srce (Lk 24,32).

Zaključimo kratko: Sveto pismo gleda na sreću koja je vezana uz prepoznavanje Božje prisutnosti u vlastitom životu i ujedno počiva na odnosu prema bližnjima u zajednici. Hrani je specifičan odnos prema objavljenoj Božjoj riječi, obuhvaća čovjeka kao cjelinu s njegovom psihofizičkom, socijalnom i duhovnom dimenzijom, a posljedica je obraćenja i pomirenja. Osim toga ide ruku pod ruku uz čovjekovu kreativnost i plodnost – koje po naravi donose osjećaj ispunjenja i dubokog ljudskoga zadovoljstva.