VATREN ZA KRISTA – SV. PAVAO, APOSTOL

S blagdanom sv. Petra i Pavla ove godine, 29. lipnja 2008., započinje Pavlova godina kojom Crkva obilježava dvijetisućitu obljetnicu Apostolova rođenja. Iz dva odlična izvora crpimo znanje o životu i djelu ovog velikana kojeg naš čuveni Yves Ivonides nazva „orijašem kršćanstva“. Prikaz Pavlova života sve tamo od pristanka na kamenovanje prvomučenika Stjepana (Dj 7,58) pa do puta u Rim na kojem je prema jednoj tradiciji došao i do Mljeta na našem Jadranu (Dj 28), naći ćemo u Djelima apostolskim. Još nam je zanimljivije listati po Pavlovim poslanicima – prvim i predragocjenim novozavjetnim spisima – u kojima Apostol vrlo često progovara autobiografski. Riječ je o čovjeku koji je bez ikakvih prometala našega doba u svoja tri velika misijska putovanja obišao Bliski Istok i Malu Aziju, došao u Grčku i Rim, a spremao se i u Španjolsku (Rim 15,24.28). Ustrajnim pisanjem ostao je u doticaju s glavnim svjetskim središtima i s više manjih zajednica. Često je upravo on vjerovjesnik i osnivač tih kršćanskih općina. Donio je radosnu vijest o Kristu u Europu, a njegovi spisi postali su sastavni dio Božje Riječi i okosnica kršćanskog bogoslužja kroz vjekove.

VATRENI FARIZEJ

Žestok progon kršćana koji Pavao predvodi prije svoga obraćenja nipošto nije nalik na neku novovjeku ateističku bitku protiv Boga i vjere. On želi uhititi Kristove vjernike u ime Božje, u ime Božjeg zakona, svete tradicije i Božje pravde. Dosljednost i legalistički postupak očituje se u tome da za svoj damašćanski pothvat pribavlja pisane naloge od vrhovnog autoriteta, velikog svećenika u Jeruzalemu (Dj 9,1). Kakva ga – intenzivna i negativna – emocija ispunja predočuje nam Sveto pismo kad kaže da je bio „sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem“. Vatreni progonitelj želi istrijebiti sve koji su na putu Kristovu. On je farizej, dobro poznaje i grčevito brani predaju. Po naravi pripada među najljuće protivnike Isusove s kojima se Učitelj obračunava na gotovo svakoj stranici Evanđelja.

SVJETLO KRISTOVO

Ivan Evanđelist u poznatom teološkom uvodu piše da je svjetlo došlo na svijet (Iv 1,9). Pavao je to svjetlo sa svom silinom doživio. Zaustavilo ga je u njegovu pohodu na Damask (Dj 9,3; 22,6; 26,13). Srušilo ga je na zemlju – Pavao se pred njim ničice poklonio. Mojsije je bio vidio grm u plamenu. Božja vatra čisti, ne spaljuje (Izl 3,2). Pavao je izravno obasjan svjetlom s neba. Ako se u tradiciji duhovnog života govori o prosvjetljenju, Pavao je izvrstan primjer. Do te je mjere iskusio novo svjetlo svijeta da će poslije pisati kako su Kristovi vjerni djeca svjetla (Ef 5,8; 1 Sol 5,5) i da borave u svjetlosti (Kol 1,12). Što Pavao traži od drugih, sam je prvi učinio: odložio je djela tame i uzeo na sebe oružje svjetlosti (usp. Rim 13,12). Kao teolog podsjeća na prvi čin stvaranja i tumači: Bog koji u početku stvara svjetlost, sada daje da prepoznamo pravi sjaj na licu Kristovu (2 Kor 4,6).

PREOKRET

Kao kod Abrahama (Post 22), Mojsija (Izl 3) i Samuela (1 Sam 3), staro ime „Savao“ dvaput je zazvonilo (Dj 9,4; 22,7; 26,14). Kad se u Svetom pismu kod poziva nečije ime ponavlja, to označava dubok zahvat Božji u nečiji život i korjenitu promjenu. Kod Pavla to je očito. Neće više nositi ime prvog kralja Šaula, svoga glasovitog suplemenika, koji se usprotivio Bogu i progonio Davida. Jakov postade Izrael (Post 32,29; 35,10) kako bi postalo jasno da će se „Bog boriti“. Šimun postaje Kefa (Iv 1,42) zato da podsjeća na čvrstu stijenu na kojoj treba graditi kuću. Tako i Savao postaje Pavao.

Ista revnost, isti posluh i isti žar ostaju. Dovoljna je jedna Kristova riječ i Pavao kreće u novi život. Pavao nije pripadao krugu učenika Isusovih. Nije bio uz Učitelja za njegova zemaljskog života i po tome je blizak vjernicima tijekom stoljeća koji ne vidješe, a vjeruju – sve do nas danas. U prvom Pavlovu susretu s Kristom nastat će tolik preokret da nam upravo Pavao ostavlja najstariji dokument o Isusovu uskrsnuću i o Euharistiji. Najviše će mjesta obići propovijedajući. Dobri poznavatelj Pisama pristupa im na posve nov način. Pišući o Kristovu uskrsnuću upravo će u Pismima naći vjerodostojno obrazloženje: „Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima“ (1 Kor 15,3s)

U Kristu Pavao dobiva novi životni prostor. Zato će sve Kristove vjerne gledati kao one koji su „u Kristu“. Što će Crkva poslije prepoznati u otajstvu Kristova Srca već je Pavao označio: U Kristu – unutar Kristove osobe punina je Božje milosti koja daje novi život kršćanima. Promjena kroz koju Pavao prolazi tolika je da će proročku čežnju za novim stvorenjem s kojom završava cijelo Sveto pismo proglasiti ostvarenom: „Tko je u Kristu, nov je stvor“ (2 Kor 5,17). Ne možemo u toj definiciji ne prepoznati i samog Pavla koji zbog Isusa sve dosadašnje – očito brojne – uspjehe i postignuća smatra promašajima (Fil 3,7). Zakon koji je nosio Božji narod sve tamo od izlaska iz kuće ropstva proglasit će „starim zavjetom“ (2 Kor 3,14). Nakon obraćenja Pavao vidi samo onu pravednost koja dolazi od vjere u Krista i koju sam Bog poklanja (Fil 3,9). Obrat je očit i poznat. Kršćanske zajednice znaju da je Pavao prije bio progonitelj, a sada je predani pobornik vjere u Krista (Gal 1,22). One koje je htio zatrijeti, sada naziva „braćom“, za njega oni su „sveti“.

Nove težnje iz temelja vuku Pavla i daju nov smjer njegovu životu. Isusa, koga je prije progonio, sada želi spoznati i steći. I opet žurno ide naprijed, ali sada zato da dođe do Krista i do savršene snage njegova uskrsnuća (Fil 3,8.12).

OBJAVA

Koliko li je snaga Kristove proslavljene osobe!? Dovoljno je bilo da objavi Pavlu: „Ja sam Isus“ i bogata trogodišnja škola koju su učenici prošli sa svojim Učiteljem od Galileje kroz brojne pouke, čudesa i zajednički život, slila se u blagoslovljeni susret. Tri dana Pavao će podnositi mrak. Tri dana provest će u postu i pokori (Dj 9,9). Isus ga izgleda odmah otajstveno pridružuje svojem pashalnom trodnevlju u kojem je raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao da treći dan uskrsne. Kad Pavao poslije kršćane promatra kao suukopane s Kristom (Rim 6,4) možda se prisjeća upravo ovog svojeg prvog iskustva.

Pavao je osobno vidio, kako Pismo svjedoči. Pratioci nisu nikoga vidjeli (Dj 9,7). Poslije će sažeto ustvrditi da je vidio Isusa (1 Kor 9,1). Također će opetovano svjedočiti da je objavom primio evanđelje (Gal 1,12; Ef 3,3). Novo poslanje koje svom gorljivošću Pavao preuzima vuče korijen iz tog istog događaja, premda Pavao spominje i druga viđenja i objave koje ne želi isticati (2 Kor 12,1). Otvoreno priznaje da ga je Krist postavio za apostola (Gal 1,1) te mu tako pripada naslov koji izvorno obilježava dvanaestoricu Isusovih izabranika.

ZAJEDNIŠTVO

Koliko god Pavao sam bio zahvaćen od Krista i do dna prosvjeteljen i prožet Duhom, ipak smjerno ulazi u zajedništvo žive Crkve. Priznaje i poštuje autoritet Petrov i Jakovljev (Gal 1,18s). U usporedbi s njima on je „nedonošče“ i „najmanji među apostolima“ (1 Kor 15,8s). Cijeni predaju i više put ističe da je sam primio ono što predaje: i kad je riječ o Euharistiji i kad svjedoči o uskrsnuću (1 Kor 11,23; 15,3). Pavao će doći u izravan kontakt s trojicom povlaštenih koji su odabrani Isusovi svjedoci slavnog preobraženja na gori i smrtne žalosti u Getsemaniju: Petar, Ivan i Jakov (Mk 9,2; 14,33; Gal 2,9). Sam ih naziva „stupovima“. Prijateljstvo u koje je Pavao primljen zapečaćeno je „desnicom zajedništva“. Dogovoreno je: kao što oni drevnom Božjem narodu proglašuju radosnu vijest o Isusu, tako to Pavao treba činiti među narodima svijeta – „poganima“.

Pavao zna surađivati. Na misijama je ponajprije s Barnabom (1 Kor 9,6). Zajedno sa Silvanom i Timotejem utemeljuje korintsku zajednicu (2 Kor 1,19). Ima suradnike s kojima piše poslanice. Sosten s njime upućuje pozdrav u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 1,1), Timotej zajedno s Pavlom šalje Drugu poslanicu Korinćanima (2 Kor 1,1), Poslanicu Filipljanima (Fil 1,1) i onu Kološanima (Kol 1,1). Tu je i Silvan koji im se pridružuje u pisanju Solunjanima (1 Sol 1,1; 2 Sol 1,1). Uz Pavla je Tit koji će biti njegov izaslanik u Korint (2 Kor 12,18), i Tihik koji će u njegovo ime pohoditi Efežane (Ef 6,21).

Kad Pavao piše o Euharistiji upozorit će da svetost liturgijskog čina obvezuje na djelatnu ljubav među kršćanima (1 Kor 11). Za sve prebogate i korisne karizme propisat će jedan put koji nadvisuje i obvezuje sve talente i darove te jedini donosi njihovu vrijednost. Taj je put opisao u slavom hvalospjevu ljubavi (1 Kor 13).

PAVAO ZA DANAS

Za naše vrijeme Pavao ponajprije pruža uzor i ohrabrenje da potražimo životno svjetlo u Isusu. U pojačanoj potrazi Starog kontitnenta za duhovnim iskustvom, prosvjetljenjem i produbljenom meditacijom Pavlov primjer svjedoči o snazi Krista Uskrsloga. Pavao nam je poticaj da temeljito upoznamo Sveto pismo te tako razumijemo svoju vjeru. Pavlov život hitan je poziv da se koliko god možemo aktiviramo u životu i radu Crkve. Kristov vjernik neće dopuštati da mu molitva i Misa ostanu bez konkretne ljubavi prema bližnjemu. Pavlov način rada pokazuje nam napokon kako je dragocjeno uspostavljati i njegovati zdrave kontakte. U naše tehnološko doba moramo se čuvati opasnosti da nam suvremena sredstva komunikacije služe samo za površnu zabavu. Ona su tu da nas dublje povezuju, vode k većem razumijevanju, bogatstvu misli i osjećaja – baš onako kako je Pavao činio svojim marljivim dopisivanjem. Za naše vrijeme, kad s novom snagom upozoravamo na odsudnu važnost ljubavi i kad čovjek ističe dubinu osobnog odnosa prema drugome, Pavao koji ne prikriva snagu svojih doživljaja i emocija izazov je i poziv. Isplati se krenuti s Kristom!

08.05.2008.

p. Niko Bilić SJ

više: pavao.htm