Mjesto za zajednicu

Prigodom 10. obljetnice godina ZKŽ-a u Hrvatskoj

 

Posve je na tragu Ignacijeve duhovnosti zastati i baciti zahvalan pogled unatrag. Tako počinje molitva. Što ne bih i ja, u nekoliko sažetih redaka, smirio svoje oči na onom što se zbilo u proteklih deset godina hrvatskoga ZKŽ-a?

 

Čudesni su putovi Gospodnji. Upravo u utorak, 6. veljače 2001., u kapelici jordanovačkog kolegija p. Rektor na početku mise poziva nas, okupljenu zajednicu isusovaca, da pogledamo kako je tekao naš hod s Gospodinom. Ovaj put ne tražimo propuste nego zahvaljujemo za svoje zvanje. Slavimo posebnu misu zahvalnicu. Prije deset godina, točno uoči spomendana japanskih mučenika isusovaca, otišao je k svome Gospodinu vjerni sluga Pedro Arrupe koji je Družbu Isusovu poveo putovima postkoncilske Crkve. ZKŽ slavi rođendan. Zrno pada u zemlju, umire i donosi plod.

 

Sjećam se maštanja iz novicijata upravo na temelju riječi p. Arrupea: Uz isusovce postoji cijela nepregledna vojska ljudi koji su, obavljajući duhovne vježbe, prepoznali Kraljev poziv. Odlučili su se i pošli za istom zastavom Kristova križa. Ta me misao oduševljavala. Polazište je sveta transcendencija: nadilazim svoje granice, ne samom svojom snagom, nego Isusovom. I otkrivam da se, uz moju slabost i grešnost, snaga moga zvanja nalazi u Njemu. Ući u zajednicu znači graditi pouzdanje na koje se i drugi mogu osloniti. Zajedno su oni koji su za jedno Kraljevstvo Božje.

 

Kod nas je počelo tako da su dva-tri patra još osamdesetih, ako se ne varam, pošli na tečaj o ZKŽ-u, valjda u Italiju. Ali poslanje ih je odvelo drugim smjerom. Zatim su se počeli prevoditi dokumenti, kasnija Opća načela. Tu negdje počinje moj put sa ZKŽ-om. Kao tajnik u uredništvu Obnovljenog života, ugostio sam dvije studentice hrvatskog i dotjerali smo tekst za izdanje. P. Fridl i skupina Jordanovčana poveli su prve male zajednice.

 

Nakon 34. Generalne kongregacije sastala se isusovačka zajednica u Innsbrucku. Pater Komma, tadašnji provincijal Austrije, izvješćujući o tijeku i rezultatima rada, istaknuo je kako su ovaj put naši suradnici zaradili poseban dokument među dekretima Kongregacije. P. General Kolvenbach već u početku svoje uprave istaknuo je kako se Družba na dvije kongregacije morala baviti samom sobom, radi prestrukturiranja odnosno biranja poglavara, a sada se treba okrenuti k onome što radi i onima s kojima radi.

 

Ima ih koji su puno dali, među isusovcima i među samim ZKŽ-ovcima. ZKŽ im može kazati hvala, ali isto tako se smije pitati kako pronalazi mjesto za svoje članove u novom životnom okruženju koje dolazi po završetku studija i osnivanjem obitelji. ZKŽ nije samo za mlade koji traže svoj put, nego i za one koji su već davno zakoračili sasvim određenom trasom.

 

Zajednica je izazov ljudima da pronađu zlatnu sredinu između prevelike zauzetosti i ljenčarenja. Zajednica ljudi je prostor u kojem cijeli spektar iskustava i osjećaja nalazi svoje mjesto. Dubina neodlučnosti i slabosti, uzvišena potpora i odrješitost. Oblikujemo pravu ljubav za koju smo stvoreni. Pred kraj svoga aktivnog generalata, prije nego je zapao u desetogodišnju patnju i uzetost, p. Arrupe je otvoreno progovorio o tome koliko mu je cio život značila pobožnost Srcu Isusovu. Zahvatiti iz vrela spasenja okrijepiti dušu i u miru ubrati plod za sebe iz svega što se zbilo najbolji je način za proslavu desetogodišnjeg rasta.

p. Niko Bilić, S. J.