Naš razgovor

Živjeti zajedno. Glasilo Zajednice kršćanskog života
br. 30, lipanj 1999., str. 11–17

1. pitanje

2. pitanje

3. pitanje

4. pitanje

5. pitanje

6. pitanje

7. pitanje

8. pitanje

9. pitanje

 

Drago mi je da za jubilarni, trideseti broj našega lista, možemo donijeti na ovim stranicama razgovor s Nikom Bilićem. Nikine su zasluge za rast Zajednice kršćanskoga života puno, puno veće nego što to pokazuje činjenica da mu prostor u "Živjeti zajedno" ustupamo tek sada. Povoda za razgovor je više, a jedan od njih je svakako svećeničko ređenje.

ŽZ: Niko, dobro došao u "Živjeti zajedno"!

Hvala lijepa! Velika mi je radost progovoriti u ovom dragom i ustrajnom glasilu. Moram reći da ovih dana osjećam kako je pravi luksuz sjesti na malo opširniji razgovor.
Baš mi danas jedan stariji kolega reče kako je interview posebna stvar: može biti pun laži i privida, zacijelo pod krinkom silne otvorenosti i zauzetosti. Volio bih da naš razgovor bude što slobodniji od toga.

ŽZ: Rekoh na početku kako su neposredni povodi našem razgovoru Tvoje svećeničko ređenje i mlada misa. U kakvu raspoloženju dočekuješ ova događanja?

Koji me znaju, znano im je kako moju dušu lako ispuni ushit, ali isto me tako male stvari mogu gurnuti u potištenost. Veselim se što se ovo vrijeme završne priprave odvija uz blagdan Srca Isusova. Valjda i stoga što sam djetinjstvo proveo uz Baziliku, za me je svećeništvo i misa jako povezano s tom Tajnom. Gospodin ulazi u svijet s ljubavlju i na se uzima patnje drugih. Sve prikazuje Ocu. Drago mi je što ću primiti red prezbiterata u godini Boga Oca, gotovo na vrhuncu jubileja. Svećenik za 21. stoljeće – doslovce.

Moj je motto u posljednje vrijeme: "Tješite, tješite, narod moj! (Iz 40,1)" Puno ljudi susrećem koji su u gužvi i nevolji – zbog ispita, poslova, osobnih teškoća. I kod mene je ovih dana mnogo zaduženja. Neke stvari kasne, za koje sam se obvezao i iskreno nastojao da budu gotove na vrijeme. Ali usprkos svemu tome podaren mi je neki mir i pouzdanje. To mi je čudesno i divno. Znam da sam inače jako osjetljiv i sklon napetosti, tremi, grču. Meni je jasno i ja osjećam: i kod mog ređenja i kod mlade mise u središtu je Gospodin, ne ja. Zahvalan sam župniku, p. Kopreku, koji je sa svojom ekipom preuzeo organizaciju svečanosti.

ŽZ: Gdje vidiš sebe? Koja je, po Tvom mišljenju, zadaća redovnika, zadaća svećenika u vremenu koje je ispred nas?

Jedan od najdubljih i ponešto mističnih doživljaja koji su mi darovani u novicijatu bio je poseban osjećaj (ili kako da to nazovem) predanja koje sam doživio otprilike s riječima: “Moj život pripada Tebi, Oče.” To je bilo kratko prije moga zavjetovanja. Dug je put prošao od tada, ali ja sebe još uvijek tako poimam. Drago mi je što mogu raditi kao onaj koji drugima omogućuje izravan uvid u izvornik Riječi Božje. Tako shvaćam svoj rad na Fakultetu, i svom sam se dušom dao na to. Ali, kako čujem, barčica mi se ponešto ljulja i ne znam kako će izgledati sljedeća godina. Neki zahtjevi mi se čine fantastični.

Bez lažne pobožnosti mogu kazati da sam iskusio vlastitu malenost, bijedu i nemoć. Poslanje je jedno, ono Isusovo, za sve: “Kao što je Otac poslao mene, tako ja šaljem vas”. Svećenik i redovnik ostvaruje svoju zadaću onoliko koliko je u njemu moguće prepoznati Gospodinov lik. Kad sam nakon studija počeo raditi u Hrvatskoj, činilo mi se kako je većina svećenika preopterećena odveć golemim poslom. Imaju li svećenici prostor i vrijeme za zdrav odmor i za pravu duhovnu obnovu i susret s Bogom?

Redovnici po mom mišljenju moraju biti proročka zajednica. To je u nekom smislu protuslovna rečenica, jer svaki prorok je toliko bogat i silan u vlastitoj osobnosti da je zajedništvo problematično. Ali u tome i jest izazov.

Ovih dana je jedna studentica napravila vrlo dobar rad o proroku Joni. Jona prolazi svoj zahtjevan osobni put, možda je i uzor-prorok: Najprije bježi. Kad je došao ("sišao" ponavlja Sveto pismo) do dna konačno se obraća na pravu adresu: počinje moliti, upravlja riječ Onomu od koga želi pobjeći. Poslije, kad je vidio da je samo jedan dan u službi i odmah je takoreći otpušten, ne pada li s pravom u ozbiljnu proročku depresiju? Njegov razgovor s Bogom tada je razračunavanje. A na kraju knjige stoji samo Riječ Gospodnja: Jona se posve povukao; ostaje samo kao slušatelj. Mislim da je u Knjizi o Joni naznačen hod do prave molitve i Božji odgoj: dug je put koji Gospodin mora proći sa svojim prorocima, ako ih doista želi za sebe.

Mi smo isusovci na trajnom ispitu. Ljudi koji surađuju s nama veoma razviju osjetila za način ophođenja u našim redovničkim zajednicama. To djeluje jače nego li naši duhovni ili poslovni uspjesi.

ŽZ: Kakav je Tvoj doživljaj vremena u kojem živimo, zahtjeva koji se pred nas postavljaju, izazova na koje treba odgovoriti?

Mislim da najprije moramo sjesti i početi razmišljati. A to je naporno. I odabrati što ćemo poduzeti.

Zatim, mislim da je nužno da se izliječimo od dvije, rekao bih, općenarodne bolesti. Prvo, moramo se naučiti istinski cijeniti ljudski rad. Drugih ljudi i svoj. Od zadaća u osnovnoj školi do kopanja kanala, od “peglanja” košulja do umnog rada među znanstvenicima. U svemu tome krije se zalaganje ljudske osobe i tu zahvalnosti nikad neće biti previše, i nema tih novaca koji to mogu dostojno platiti. Drugo, moramo se osloboditi preuzetnosti kojom započinjemo nerealne, megalomanske pothvate pa izrabljujemo i druge i sebe. Ne smijemo si dopustiti da budemo dio “mašinerije” koja stvara i podržava privide.

Ako je vjera baklja i oganj koji je Isus došao zapaliti, glavni zahtjev za nas je prenijeti ga pod vodstvom i primjerom neumornog Svetog Oca u novo tisućljeće. Ali ne tako prenijeti da uzmem baklju i predam je drugom pazeći da se meni ništa ne dogodi. Nas same mora zapaliti vatra Duha Svetoga. Nije poklad vjere krhka porculanska vaza s dragocjenostima koju moramo pažljivo, na vršcima prstiju, prenijeti drugome, dodirujući je što manje. Poklad vjere je kraljevstvo Božje kojemu moramo dati prostora u sebi da bi i drugi mogli naći mjesta u njemu.

ŽZ: Kako danas vjerodostojno živjeti kršćanstvo?

Na prvom mjestu je, rekao bih, zdrav nutarnji život i liječenje od krutih, iskrivljenih predodžbi i psihičkih prisila.

Živjeti kršćanski znači ići za Isusom. Postati čovjekom, kao On. A to je uvijek tajna osobnog odnosa s Njime i s drugima koji su na istom putu. Jednom je naš o. General istaknuo da duhovni život treba zapravo zvati život u Duhu kako bi se izbjegla zabluda da je riječ o samo jednom dijelu u nama. Cijeli čovjek živi od Duha i u Duhu Božjemu. Svako od nas treba naučiti slušati i motriti kako bi otkrio svoje vlastito duhovno zvanje. Molitva je bitna vrednota koju treba cijeniti i promicati.

Božju ljubav može upoznati čovjek koji ima iskustvo bezuvjetne ljubavi: Kad osjećam i znam da je netko uza me i potpora mi je – ne samo onda kad ja to vlastitim djelima zaslužujem. Ne moram se dokazivati. Božji “Volim te” upućen Tebi je Tvoj “ja jesam”.

ŽZ: Puno si s mladima, radiš s njima i dobro ih poznaješ. Što mladi mogu ponuditi svijetu na putu njegova napretka?

U jednom filmu glavni lik na početku veli kako se razumije u ljude. Na kraju kaže da se razumije u golubove. Ne bih se usudio reći da dobro poznajem mlade.

Mladi su snaga i izvor oduševljenja. Lijek od potištenosti i razočaranosti. Naše teorije i tvrda načela dolaze na ispit u susretu s mladima. U redovitom crkvenom radu važan oslonac je uhodanost. Mladi međutim, kad počnu provoditi svoje krize tj. odlučivanja, puno više žele stvaralaštvo, produktivnost, novost. Zato traže cijelog čovjeka. Napetost ostaje: s jedne strane potreba za ustaljenim obredom, a s druge želja za osobnim zauzimanjem, vlastitim prinosom. Isus je rekao za dobrog domaćina da iz spremišta iznosi i novo i staro.

ŽZ: Što odrasli mogu i moraju ponuditi mladima kako bi naša zajednička budućnost bila vedrija i optimističnija?

Rekao mi je jedan doktor: “odrasli”, to je prijelazni oblik između djeteta i zrele osobe. Kad počnemo iskreno učiti od mladeži i osjetimo njihovu neposrednost prema životu bolje ćemo ih razumjeti. To je jedan od prvih preduvjeta za zajedništvo. Odrasli moraju biti potpora mladima u oslobađanju od njihovih pogrešnih idealizacija ili pak nebrige. Mislim da je vrlo važno ne poigravati se i ne zlorabiti i iskorištavati njihovo idealiziranje.

Ostvariti realno povjerenje, tj. ono koje priznaje slabost i nas i njih, velika je stvar. Odgoj znači suradnju između odgojitelja i odgajanika. Ako u svemu samo odgojitelj donosi odluke i priskrbljuje sve potrebno za život odgoja nema. Koliko mi odrasli prihvaćamo Božje ponudu za zajedničku budućnost toliko ćemo je moći podijeliti s mladima.

Mlade gubimo i odlaze u sekte ako ne pružamo dovoljno otvorenosti za suradnju u konkretnim projektima. A još više ako ne pronalazimo pogodne i privlačne oblike za molitvu i susret s Bogom. Mladi vrlo brzo osjete živimo li mi doista s Bogom, ili smo neki ‘manageri’ i čuvari reda. Iz svog skromnog iskustva mogu kazati da Bog itekako privlači, oduševljava i poziva mladež. Ne zato što bismo ih mi tako poučili i uredno odgojili, nego zato što je On silan i prodoran.

Mladi traže neki okvir i, recimo, tehniku za vlastiti duhovni i bogoštovni rast. Ako se mi za to ne pobrinemo otići će drugamo, u sumnjive skupine.

ŽZ: Sa ZKŽ-om si od početka, od prve dorade Općih načela pri prijevodu na hrvatski. Kako Ti doživljavaš Zajednicu kršćanskog života?

Sjećam se onih dana kad smo sjedili u uredništvu Obnovljenog života i spremali izdanje Općih načela. A sjećam se i susreta na Jordanovcu još prije, kad sam bio u filozofiji, pa sam gore, u maloj auli u potkrovlju, na starom ESCOM-u pomagao pri slaganju prvih brojeva ovog lista. Zamisao o ZKŽ-u poznajem već dugo.

Zajednica – to su ljudi, osobe. Tako ja vas doživljavam. Jednom sam u svojim razmišljanjima definirao da zajedništvo znači sudjelovati na zajedničkom pothvatu. Mislim da se ova definicija valjano može primijeniti sve od posve intimne privatnosti pa do najšire javnosti. Najnoviji, intenzivniji, kontakti za mene su, kao što zacijelo znate, zbog mojih zdravstvenih teškoća – u doslovnom smislu lijek i okrepa.

U uvodu kažeš da samo učinio puno za ZKŽ. Ima doista u mom životu stvari koje smatram vrijednima i velikima. Ali sasvim sigurno znam i uvijek sam tako u sebi osjećao da su to Božji darovi. Od Boga za vas. Jako sam veseo, ako su donijeli ploda.

ŽZ: Koji su Tvoji prijedlozi? U kojem pravcu nastaviti?

Konkretne prijedloge neću davati. Osim da možda u nedjelju pođemo na Sljeme, o čemu je bilo govora.

Imao sam prilike reći svoje mišljenje i na Nacionalnoj skupštini: Ako nastavite ovakvim tempom, to je mnogo i dragocjeno, možda previše. Zastanite i pogledajte koliko toga poduzimate; uz svoje redovite studijske, poslovne, obiteljske i druge obveze. Vidjet ćete – bez obzira ovaj čas na rezultate koji su na tom području vrlo teško mjerljivi – da je to velik i vrijedan posao.

Jedan čovjek na važnoj poziciji rekao mi je nedavno: Čovjek nikad ne smije biti zadovoljan. Slažem se s time, u smislu da uvijek valja ići naprijed. Ali osjetite li zadovoljstvo, ponos i zahvalnost prema Bogu i ljudima za tolike svoje pothvate – znat ćete i drugu stranu ove izreke.

Stvori li se, na primjer, molitveni prostor koji će biti kvalitetan i otvoren, bit će to veliko djelo. Mislim da je daleko dragocjenije od teorijskih uvoda u meditaciju i unutarnju molitvu, ustrajna praksa iz četvrtka u četvrtak pred Sakramentom Gospodinovim. Omogućiti ljudima jednom tjedno sat kvalitetne tišine i istinskog klanjanja – velika je stvar.

ŽZ: Koja je zadaće jedne takve zajednice? Kakvo mjesto treba imati unutar župe, unutar Crkve općenito?

Moju teoriju zacijelo neki već znaju. Ovakav rad, tj. život jedne zajednice počiva na razvoju dubine, širine i dužine. I to je vrlo velik i, po mom mišljenju, dovoljan zadatak. Zajednica je oaza u kojoj se treba okrijepiti i dopustiti joj da raste u pustinji. Dubina znači da se u toj zajednici nađe prostora za istinu o nama, za stvarno stanje ljudi, njihova ostvarenja i uspjehe, njihove čežnje i teškoće. Bez maski. Javni život je, mislim, pun glume, privida, namještenosti. Ići u dubinu znači prepoznati potrebu za Bogom. Imati što ponuditi onima koji žele više. Čovjek želi biti prepoznat i potvrđen baš kao osoba. to se ostvaruje u zajedništvu.

Širina je zacijelo najnapornija. Ona od jedne takve zajednice traži neprestanu otvorenost i spremnost na upoznavanje i prijateljevanje s novim ljudima. Nije tu riječ o broju i masovnosti, nego o tome da uvijek idemo dalje tražeći čovjeka. Ako jedan susret ili pothvat ZKŽ-a svjesno ne traži kontakt s onima koji još nisu tu, mislim da nije uspio. Ako Isus preko ZKŽ-a može doći do Mateja ili Marije Magdalene i reći: “Slijedi me!”, rezultat je dostignut.

Mi živimo s fenomenom koji nazivamo vrijeme. Dužina znači odlučnost, nastojanje i konkretne pothvate koji omogućuju ljudima u novoj životnoj dobi i novim okolnostima da osjetne konkretan kontakt i oslonac u Zajednici kojoj pripadaju.

ŽZ: Hvala Ti za ovaj razgovor. Hvala ti za sve učinjeno za ZKŽ.

Bogu hvala! I hvala što me uvijek tako primate.

Zagreb, 11. lipnja 1999.

razgovor vodila Anđa Jakovljević